MediaSfera
Piše: Gordana Jočić
Foto: Aleksandar Jočić
Sa neizmernim bolom i tugom opraštamo se od naše prijateljice, autorke i urednice edicije poezije Ksenije Matović.
Preminula je 7. septembar u njenom voljenom Herceg Novom za koga je govorila da je njena Itaka. Sva njena priroda je bila od mora, za sebe je govorila da je kći mora. Ono je bilo njeno pribežište i utočište. U svakoj njenoj rečenici, stihu osećate zagrljaj Mediterana, miris magnolija i soli…
“Pišem u gradu, koji je kao da kakvim usudom, uvijek osuđen da pluta na dlanu teške južine. Zatvoren unutar sopstvenih škura, davno razjedenih prstacima, vongolama, malim životima i „velikim“ pričama.
Gradu, kojem sam davno kazala, da mu se nikada vratiti neću, jer mu nikada nisam ni pripadala.. Baš kao ni on meni… Kuće od kamena, ulice od kamena, ulične lampe od kamena, teški kameni koraci, pa i nebo od kamena… u kojem odavno više ne stanuju ptice. Gradu „donjeg“ mora.
Ali i gradu iz čije rasjeline procuri jarko crvena bogumvilija, zabijeli jedro…u pozno se ljeto izmiješaju levant, glave kupača i bove, kroz otvorene prozore nahrupi more… polete stolovi, kafe, peškiri, čaršavi, lingenštuli, čitači novina, ribari sa Škvera… visoko iznad njegovih crvenih krovova, i nesmetano poteku riječi i posoljen hlad magnolije.
Gradu, o čiji asfalt pukne zrno nara, kao mala zora.
Nije samo osuđen grad…već i moje olovno sidro u njemu.”
Nome nest omen. I baš kao što njeno ime kaže Ksenija je bila nežna, poštena i pomalo strankinja u gradu u kome je živela. Govorila je da je „Grčka uvijek bila i ostala moja jedina otadžbina. Otkriće da su moji preci u 17.vijeku, iz Grčke doplovili u Crnu Goru, mlađe je od sjećanja duše koja još pamti kako je pljuštalo po tek postavljenim propilejima. One, koja još čuva u džepu sitno sjemenje sočnih limunova, gustih lovora, raskošnih bogumvilija, plemenitih maslina…. Na čijim ostima mirišu dva mora. Čiji su dlanovi okati, a usta uvijek tuđa.”
Rođena je na Cetinju 1973. godine, osnovnu i srednju školu završila u Herceg Novom, a zatim u Novom sadu Filozofski fakultet, smer sociologija. Radila je u Novom Sadu u firmi Stylos. Osnivač je književne manifestacije Stylosova Agora. Bila je dugogodišnja dopisnica Dana, a pisala je i za Dnevnik i Blic, te objavljivala članke u časopisu Zemlja. Bila je plivačica i reprezentativka Crne Gore u doba SFRJ, osvajala brojna zlatna odličja na republičkim, državnim i međunarodnim prvenstvima. Bila je višetruka šampionka južne regije Jugoslavije na 100 i 200 m prsnim stilom. Bila je organizatorka programa kulture u Paviljonu Gradske muzike u Herceg Novom. Pokrenula je Malu školu retorike i inicirala potpisivanje Protokolu o saradnji između Opštine Herceg Novi i Nušić fondacije, što je omogućilo da polaznici budu pripremani u Herceg Novom, a o trošku Fondacije borave u takmičarskom delu programa Nušićijide. Majka je dvadesttrogodišnje Borisa Basare.
Kada se pogleda njena biografija čini se da je živela više života u jednom.
„Još kada bi se zbiru dodala srednja medicinska škola, čovjek bi pomislio na renesansnu ličnost. Šalu na stranu. Prije govori o vrlo nemirnom duhu, nenaklonjenom autoritetima, ali zato vrlo sklonom humanističkim naukama i zasigurno najtežem umjetničkom izrazu. Nisam birala ni dobar vjetar, niti mirno more. Utoliko su plodovi malobrojnih luka, slađi.“
Prvu zbirku poezije „Preludij“ objavila je kao osamnaestogodišnjakinja. Druga knjiga poezije „Orfeonautika“ objavljena je 2013. „Obol” je njena treća zbirka poezije objavljena 2018. i koja je doživela i drugo izdanje, u kome su pesme štampane na srpskom i grčkom jeziku. Njena poslednja zbirka poezije „Karatoč“ objavljen je 2022.
„Karatoč“ nije samo ukoričena „priča“ o jednom gradu, jednom moru i jednoj stijeni. On je kurenat (struja), kojim teku sva mora, gradovi, stijene, ljudi i beštije. On gotovo da vibrira u veličanstvenoj kompoziciji Mikisa Teodorakisa Όμορφη Πόλη ( Lijepi grade). I možda je ponajmanje važno mojih 49 seka (stijena, bokeški izraz), koliko ih „Karatoč“ sadrži, koliko da svaki čitalac uroni u sopstvenu Marijansku brazdu i prebroji sve svoje zime i ljeta. „Kartoč“, meandrira mojim grčkim porijeklom spajajući tri mora, dvije zemlje i gradove, sjećanjima, usput zabilježenim zapisima, zamrznutim isječcima vremena, nekim riječima…”
Stevo Koprivica je njene pesme nazvao „poetskim etidama, malim svedenim formama, koje imaju svoju cjelinu, a koje su vrlo intimne i vrlo narativne. Ovaj stih nije rimovan, ni akrostih, nego jednostavno sintaksa koja odgovara samo njenom načinu razmišljanja i može da nas začudi, da ostanemo zatečeni time, da nas zapita da li je u pitanju formulacija apsurda ili tok emotivne podsvijesti koju ona kao autorka ima.”
Autorka je bloga U po bota i Vodiča kroz Crnu Goru koji je, objavljen na ruskom i engleskom jeziku. Na stanicama našeg portala, stvarala je po mnogo čemu neuobičajenu kolumnu „Škurin”, modre i bele storije malog primorskog mesta, sa kojima smo se, doslovce širom sveta, srodili, smejali, plakali, prisećali se, voleli,tugovali, prepoznavali…
“Satira je moćno oružje. Pišući o jednom gradu i ljudima, pisala sam zapravo o svim gradovima i ljudima, o onom što je svima zajedničko, pa se bez obzira na fokus koji je bio usmjeren na specifičnosti malog primorskog mjesta, u njemu prepoznavao čovjek od SAD, Kanade, Evrope, bivše Jugoslavije, Kine…širom zemljinog šara, gdje god je bio rado čitan.
S druge strane, bio je vrlo zahtjevna i specifična forma kolumne, ma koliko se čitaocu činilo da ona teče lako. Tih 50 kolumni, uvijek su počinjale poezijom i sadržale tri do četiri duhovite priče, koje čak najčešće nisu bile ni izmaštane. Naprotiv, one su se zaista i dogodile, samo sam ih nadograđivala satirom, svjesno podebljavajući onaj opšti momenat, pokušavajući da ljude učinim introspektivnijim, boljim.”
Za svoje poetske zbirke dobila je brojne nagrade na Podgoričkom art festivalu, PAF, od Udruženja književnika „Branko Miljković“. Sećam se koliko se radovala kada je svega dva meseca po objavljivanju doživela da „Karatoč“, od strane najstarijeg književnog portala na Balkanu, Hiperboreja, bude uvrštena u 10 najboljih knjiga sa prostora bivše Jugoslavije.
Ksenči, nadam se da si čvrsto stegla svoj obol.
„Obol je bio novčić u antičkoj Grčkoj, koji se mrtvima stavljao u usta, kako bi mogli da plate šutljivom Haronu, da ih preveze na drugu obalu. Obol je zavjet i zalog. Moje pjesme su moj obol. Taj zavjet, pjeva o onome u šta duboko vjerujem. U metempsihosis“, govorila je.
Zaplivaj tvojim Mediteranom. Plivaj slobodna od ljudske gluposti, zlobe. Plivaj onako kako samo ti znaš. Pronađi svoj mir.
“…Tu je i moja kuća, bijela…na rtu Sunio. Na njenom sam pragu vezala u čvor silni sjeverni vjetar snažan 8 bofora, koji je prethodno ustavio gradove, brodove, ostrva i ljude. Kuću, u kojoj još uvijek Petrovo uvo Boke, sluša svaki damar Hercega među gradovima.”
Nećemo te zaboraviti. Ti i tvoje delo nastavljate da živite na stranicama portala MediaSfera, a tvoj „Karatoč“ zauzima važno mesto u našem izavaštvu.
„U umjetnosti nema laži, zato je ona opčinjavajuća, zato nas ona tangira, zato nas stalno podstiče. Umjetnik kad stvori djelo hoda svijetom kao s jednom otvorenom ranom koja pulsira, i u koju svako može da zarije nož. I ne znam nijedan čin veće hrabrosti od te kad čovjek tako istupi.”
U dogovoru isa porodicom nastavićemo da čuvamo sećanje na lik i delo Ksenije Matović.
[…] CEO TEKST PROČITAJTE OVDE […]