MediaSfera
Piše: Saša Edi Đorđević
Foto: Nenad Bocko Živanović
Od dolaska samoprozvanih i umišljenih državnika iz SNS sekte na vlast, pored krađe, laži, urušavanja institucija i kriminalizacije društva, odlično im je išlo i blamiranje. Doduše, počelo je to još u opozicionim danima…
…onda kada je, sredinom aprila 2011. godine, tadašnji predsednik novogeneracijskih naprednjaka (koji su se, uzgred budi rečeno, 2008, pravo niotkuda, kao puvanjak uvukli u Narodnu skupštinu Republike Srbije, posle otcepljenja od matičnih radikala), Tomislav Nikolić, počeo da vrši pritisak na vladajuće “žute” da raspišu vanredne parlamentarne izbore. Posle prvog dobitnika Zlatne maline za najgoreg političkog glumca, svog kuma i mentora, lažnog četničkog vojvode i lažnijeg srpskog patriote, i Toma je odlučio da se umetnički izrazi. Najpre tako što će da sedne na stiropor koji život znači. Ubrzo je stupio u štrajk glađu i žeđi, naravno, završio u bolnici. Posle svega osam dana gladovanja i ubrzanog približavanja Bogu, odlučio je, a na molbu (baš se, evo, čudim) patrijarha Irineja, da se vrati ovozemaljskom uživanju u hrani te je štrajk naprasno prekinuo (vodu je već počeo da pije par dana ranije).
Nedugo posle te farse, nakon što je SNS dobio izbore na krilima višegodišnjeg narodnog nezadovoljstva vladavinom tobožnjih demokrata i lažnih obećanja da će, čim se ustoliče, u državu uvesti rad, red i disciplinu, postao je predsednik jadne nam zemlje. Istorija je kao najblistavije trenutke njegovog predsednikovanja zabeležila igranje arapskog plesa u Abu Dabiju, sa sve štapčetom u ruci, i navođenje Kremanskog proročanstva kineskom premijeru, onog dela o žutim ljudima koji će doći sa istoka i piti vodu iz Morave. Zbog tih silnih zasluga, nakon odlaska iz fotelje nije otišao i iz vile na Dedinju, nego tamo boravi i dan danas o narodnom trošku i uspešno glumi, ovog puta predsednika Nacionalnog saveta za koordinaciju sa Ruskom Federacijom i NR Kinom. Ako neko zna, neka kaže kakva nam je tačno vajda od novog posla koji obavlja.
Njegov, i ne samo njegov, politički pastorak i naslednik počeo je sa blamiranjem još kao predsednik Vlade Srbije, kada je u leto 2015, uprkos svojim mladalačkim zapaljivim izjavama o bosanskim muslimanima tokom rata u komunističkoj Jugoslaviji, otišao u Memorijalni kompleks Potočare, gde je izviždan, izvređan, ispsovan i na kraju najuren kamenjem, kao gubavac.
Onda je, kao predsednik Srbije, na proslavi stogodišnjice potpisivanja primirja u Prvom svetskom ratu, u Parizu, 2018. godine, smešten van zvanične tribine, navodno greškom protokola francuskog predsednika. Na toj tribini, pored domaćina i predstavnika sila pobednica, sedeli su i oni iz Nemačke, Bugarske i Turske, da Bog sačuva. Sa ili bez greške, dopustio je da ponize našu zemlju, umesto da im se svima u lice najebao majke i napustio skup. Bolje diplomatski incident nego poniženje.
Već 2020, u Vašingtonu, u poseti Beloj kući, sedeo je na stoličici pred američkim predsednikom Trampom, u Ovalnoj sobi, kao đače prvače pred strogim učiteljem. Što ne reče da ga je mučio išijas ili šuljevi, da nije mogao da sedne, pa da je bar ostao da stoji, to bi bila manja sramota, kad već nije mogao i smeo da utekne od velikog brata (što je, istini za volju, razumljivo). Dodatno blamiranje napravio je pričajući o olovci koju je domaćin poklonio samo njemu, a svi smo mogli da vidimo da ih ovaj deli šakom i kapom, čak i deci. Vrhunac je bio dodatak o ključevima Bele kuće, koje mu je Donald dao uz reči da mu je to da uvek može da uđe u tu zgradu. Mukica, bio je sav ozaren, kao da mu je Merlin Monro upravo otpevala rođendansku pesmu.
Prilika kada sam zbog postupka predsednika baš osetio stid jeste ogrtanje državnom zastavom Republike Srbije na sednici Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, u maju 2024. godine, onoj na kojoj se odlučivalo o rezoluciji kojom se 11. jul utvrđuje kao Međunarodni dan sećanja na žrtve genocida u Srebrenici. Svestan da će ta, od strane naših starih, vernih neprijatelja isfabrikovana priča imati loš epilog po Srbiju, ponašao se kao ljuto derište, suprotno pravilima najvišeg međunarodnog tela, a u suštini je samo izveo još jedan performans za oči svojih glasača. Ponovio je lošu glumu, uz grčevito držanje zastave tokom glasanja čiji se ishod znao i pre nego što je počelo.
Sledeći blam u nizu (ovih koje pominjem) jeste ovogodišnja majska polovično privatna i potpuno katastrofalna poseta Americi, gde je na Floridi pokušao da se umuva do predsednika Trampa, ne bi li od njega iskukao podršku u krizi koja je već pola godine tresla Srbiju. Pokušaj nije uspeo i bio je praćen intrigantnim potezima, ali je kukavac preko lojalnih medija opet pokušao da kod svojih birača stvori sliku o poziciji i snazi koje ima u inostranstvu. Na kraju mu je pozlilo, pa su ga hitno transportovali preko okeana i smestili u našu bolnicu. Sreća te je putovao novim avionom srpske Vlade, ko zna šta bi mu se desilo da je leteo Er Srbijom. Ne znam da li mu je iko išta poverovao, ali je čitavo zamešateljstvo svakako bilo štetno po ionako narušen ugled naše zemlje.
Novo poniženje i on i Srbija doživeli su svega nekoliko dana kasnije, uoči Parade pobede u Moskvi, kada je sve zvanice na aerodromu dočekao zamenik ruskog premijera, a samo našeg sirotana zamenik ministra spoljnih poslova. Boravak u najvećoj zemlji sveta prošao je praktično nezapaženo, susreti koje je imao bili su nebitni i beskorisni, kao država smo dobili još jedan šamar.
Konačno, pojavio se ovih dana u Kini, opet na paradi povodom pobede u Drugom svetskom ratu, i opet je imao status levog smetala. Gotovo potpuno marginalizovan, dobio je pažnje tek toliko da ne bude nepristojno. Sa Putinom je proveo pet-šest minuta, tokom kojih je Rus preturao po stolu neke papiriće. E, to je bilo i potcenjivački i nepristojno. Verovatno i zasluženo. Kako god, očigledno je da su mu svi svetski lideri, njegova vajna braća i prijatelji, okrenuli leđa, pa pokušava nekako da povrati njihovu podršku. Ne ide mu, čini se.
Da li su tek sada shvatili o kakvom se liku radi ili su ga podnosili dok im je trebao, ne znam. Znam samo da nas je dovoljno dugo predstavljao na nedostojan način i da je krajnje vreme da se to okonča, pre nego što napravi još veću štetu.
Toliko za ovaj put. Do sledeće prilike, svako dobro!
- Tekstovi objavljeni u rubrici „Kolumne” odražavaju stavove autora i ne mogu se smatrati stavom redakcije portala MediaSfera.rs
Saša Edi Đorđević
Rođen je na Božić 1969. godine, u Smederevu, gde živi i radi. Otac je jedne divne Sare. Diplomirani je oficir policije, po činu potpukovnik. Autor je pet romana (Janičar, Ustanik, Četnik, Doktor, Umetnik i Četnik), filmskog scenarija Leptir i pozorišne duodrame Ustanik te koautor dve pripovetke (Golubica i Leptir) i filmskog scenarija Majka. Član je Udruženja književnika Srbije i Udruženja književnika Republike Srpske. Pevač je, basista, tekstopisac i kompozitor rok benda Patrias, koji je objavio dva albuma (Put i Imperator). Kao kaskader i glumac je učestvovao u snimanju mnogih domaćih i stranih kinematografskih ostvarenja.
Pratite nas i na našim društvenim mrežama:
Dodaj komentar