Film / TV Kultura

Saša Srećković: Festival što deli nacionalnu sudbinu

MediaSfera

 

 

Piše: Saša Srećković


Bilo šta zamisliti, a kamoli napisati povodom “okruglih“ godišnjica nekih programa, a koji se dugi niz godina ukrštaju s nečijim ličnim profesionalnim putem – već bi to samo po sebi vodilo u patetiku. A ukoliko biste mi ipak oprostili neminovu dozu pristrasnosti, rekao bih: “lepa brojka“.




Pa hajde da malo zajedno razmislimo kako bi ovaj festival mogao i nadalјe da opstane i da se razvija. Ako bi.

Kada krenemo od ranih radova, Međunarodni festival etnološkog filma je, imajući u vidu svoje početke s nacionalnom TV produkcijom, postepeno menjao svoj identitet, a spontano su ga oblikovali pojedini međunarodni trendovi u oblasti etnografskog filma i njegovih festivala, ukršteni sa senzibilitetima pregalaca u oblasti etnografskog i dokumentarnog filma iz Srbije.

Imali smo svoju, relativno brojnu “nišu“ publike, godinama. Kvalitetni domaći etnografski filmski sadržaji dolazili su ne samo iz beogradskih produkcija, već tada u znatnoj meri i iz dopisništava RTS i lokalnih privatnih produkcija, a to su bile prave male stvaralačke laboratorije. Bilo je dosta i posvećenih filmskih znalaca, i bilo je sadržaja još živih lokalnih kultura koje je vredelo zabeležiti kamerom.

A onda su ti resursi počeli polako da se “tanje“. Publike nam je sve manje, verovatno kao posledica opšteg urušavanja obrazovanja u Srbiji. Lokalne tradicije su ubrzano nestajale. A “preduzetnički duh“ današnjih vlasnika TV rijalitija dominantno diktira medijsku spoznaju ovog sveta kod stanovništva. Ono što bi nekada bilo označavano kao društvena devijacija danas je normalno, štaviše prihvatlјivo i poželјno. Sve je manje mesta za takve suptilnosti tipa produkcije etnografskih filmova. To što se ovi problemi često mogu iščitavati na globalnoj ravni ne može da abolira nesrećnu srpsku “preduzetničko-divelopersku“ misao danas. Šta da očekujemo od neukog, konzumerskog društva ? A šta tek može očekivati jedan ubogi festival etnofilma ?

S obzirom da se kulturne potrebe u Srbiji drastično smanjuju iz godine u godinu ne vidim opstanak ovog festivala, te etnografskog filma i vizuelne antropologije u Srbiji bez integracije svih igrača u ovoj oblasti, i velikih, i srednjih, i malih. Programi animacije kroz fimske radionice liče mi na putokaz za formiranje ili barem razvijanje postojećih potreba. Posebno sada kada tehnološka i digitalna pomagala nude demokratski prostor vizuelnim inicijativama, i samoj lјudskoj kreativnosti. Barem dok se sasvim ne pretvorimo u robote, a ista pomagala koja su danonoćno u našim rukama nas tome upravo vode ukoliko ih budemo uglavnom pasivno koristili.

Autentično vizuelno i filmsko stvaralaštvo je danas dostupnije masama, što je velika, do nedavno nezamisliva stvar. Međutim, problem je sad što mase danas više ne prepoznaju dubinske vrednosti kulturnih tradicija, a sve manje i autentične filmske estetike. Nјihove vizuelne potrebe završavaju se pretežno na površnoj komunikaciji, recimo putem društvenih mreža (instagram, na pr.), uz neminovni “selfi“ pristup i slične efemernosti.

Lično mi je ostao veliki žal da se ovaj festival nikada nije dovolјno programski integrisao u Etnografski muzej u Beogradu, gde sigurno postoji i deo moje odgovornosti. Iako su mnogi umni lјudi to godinama unazad zagovarali u muzeju nikada nije formiran neki Centar za vizuelnu antropologiju ili slična radna jedinica. Pre desetak-petnaest godina postojao je dobar momentum za to, u Srbiji i u regionu je rastao interes za etnofilm kod studenata etnologije, pa i nekih drugih srodnih disciplina. Očigledno da nismo bili dovolјno istrajni u želјi da digitalizujemo zbirku – video fond Etnografskog muzeja, koji se svake nove festivalske godine uvećava najmanje za stotinak novih filmskih naslova. Doći će i to valјda jednom na red.

Sve u svemu, još neke nade polažem u to da će ovaj festival i slične manifestacije preuzeti, oplemeniti i razviti kvalitetni mladi lјudi. Uopšteno govoreći, nisam stekao utisak da se celo ovo društvo i nacija kreću u tom smeru. Ako toga ne bude evo da barem izgradimo spomenik jednoj kulturi koja je nekad znala za veoma visoke domete.

Autor je menadžer Međunarodnog festivala etnografskog filma

 




 

 

Pesme koje se šapuću u bradu

Pesme koje se pričaju oko vatre

Vodovodska 187 L

(Post) istina (post) demokratije

22. Beogradski festival igre

Kategorije

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .