MediaSfera
Piše: Saša Edi Đorđević
Foto: Nenad Bocko Živanović
Pišem ovo, a ruka mi drhti od tuge i bola (hvala “Maratoncima koji trče počasni krug”), na Dan studenata Univerziteta u Beogradu, osamdeset devet godina posle pogibije studenta Žarka Marinovića na demonstracijama protiv ondašnje, nalik današnjoj, odnarođene vlasti.
Drhti, velim, zbog tužne činjenice da za gotovo čitav vek nismo kao društvo napredovali gotovo ni milimetar. To što vlast danas, za razliku od Kraljevine Jugoslavije, kalkuliše sa upotrebom sile prema studentima i ostalim svojim protivnicima nije znak njene svesti i milosti. To što na ulicama još niko nije poginuo u nemirima nije rezultat težnje samoprozvanih vladara Srbije da se smire tenzije. To je splet srećnih okolnosti i odsustva agresivnosti kod dece koja su ustala u borbu protiv deformisanog sistema. Da nije tako, bilo bi krvi, odavno.
Jer, šta je teško Srbima da proliju bratsku krv? Vazda smo deljeni tokom istorije. Na bogumile i hrišćane, na pravoslavce, katolike i muslimane, na Karađorđevićevce i Obrenovićevce, na partizane i četnike, na Srbe, Muslimane, Hrvate, Crnogorce i Makedonce, na delije i grobare, na, na, na… i na kraju – na studente blokadere i studente koji hoće da uče?!
Na pobunjenike i ćacije. Sretoše se direktno 15.03, na najvećem narodnom skupu u istoriji Srbije. Nacionalna zastava se vijorila na obe strane. Pevala se himna na obe strane. Branila se država na obe strane. Doduše, jedni nisu baš znali himnu, ali ‘ajde, nisu stigli da nauče tekst jer su učili gradivo za ispite. A i pobacali su zastave po zemlji? Eh, ne bi oni, ali zamantalo im se od učenja. Nosili su maske? Ma, stidljiva deca, a po čitav dan su ih snimali. Ostavili su za sobom silno đubre? Ne zamerimo, sigurno su žurili na vežbe za novi slet za predsednika.
Elem, šalu na stranu, kome bi krvav sukob mogao da odgovara? Nikome normalnom, sigurno. Verovatno nekom ko je čitavog života bio u senci. U porodici, u društvu, na tribini, u stranci… Nekome čiji su kompleksi neizlečivi. Nekome ko je ogrezao u kriminal, u laži, u političke i kriminalne kombinacije od kojih država i narod imaju samo štetu, a on i njegova klika samo korist. Nekome ko je spreman da organizuje logor pun (pro)palica usred glavnog grada naše divne otadžbine, pun likova promašenih života, pun nerazumnih sinova Srbije koji misle da sabijanjem redova iza dva reda traktora brane majku zemlju.
Nekome ko je spreman da, ako ne i da naredi, prikrije upotrebu nekog užasnog sredstva protiv mirnih, nenaoružanih ljudi čiji je jedini greh to što ne žele da žive pod njegovom vlašću. Vlašću koju je dobio na sumnjivim i nepoštenim izborima. Nekome ko je umislio da je personalizacija države. Nekome ko poziva na razgovore i mir, a svakodnevno upire prstom u protivnike i stavlja im metu na čelo. Nekome ko je, pored svih funkcija koje je odavno sam sebi dodelio, ovih dana postao i specijalista sudske medicine, sposoban da procenjuje povrede dekanke niškog Filozofskog fakulteta, koje joj je nožem nanela njegova simpatizerka.
Nekome ko se ne skida sa televizije, odakle nas svakodnevno bombarduje glupostima. Nekome ko je nenadležan za gotovo sve o čemu govori i u šta se meša. Nekome koga niko ništa ne pita. Nekome ko nikako da prihvati da je nepoželjan i da bi trebalo da se skloni iz društvenog života ove zemlje, zajedno sa svojom družinom nesposobnjakovića.
Za kraj, da se vratim studentima, samo “onima koji neće da uče”. Oprostite, deco draga, što smo bili kukakvice i dopustili da stvari dođu dokle su došle. Hvala vam za hrabrost, mudrost i istrajnost. Hvala vam što ste preuzeli na svoja nejaka pleća teret spasavanja i renoviranja države. Hvala vam za svaki prepešačeni kilometar, za svaku biciklističku turu, za svaku povredu i ranu, za svaki protest, za svaki izdržan napad, za svaki ozbiljan ili duhovit transparent, za sve što ste učinili, što činite i što ćete tek učiniti. Ne bojte se, mladost je nepobediva.
Toliko za ovaj put. Do sledeće prilike, svako dobro!
Saša Edi Đorđević
Rođen je na Božić 1969. godine, u Smederevu, gde živi i radi. Otac je jedne divne Sare. Diplomirani je oficir policije, po činu potpukovnik. Autor je pet romana (Janičar, Ustanik, Četnik, Doktor i Umetnik), filmskog scenarija Leptir i pozorišne duodrame Ustanik te koautor dve pripovetke (Golubica i Leptir) i filmskog scenarija Majka. Član je Udruženja književnika Srbije i Udruženja književnika Republike Srpske. Pevač je, basista, tekstopisac i kompozitor rok benda Patrias, koji je objavio dva albuma (Put i Imperator).
Kao kaskader i glumac je učestvovao u snimanju mnogih domaćih i stranih kinematografskih ostvarenja.
Pratite nas i na našim društvenim mrežama:
Dodaj komentar