MediaSfera
Piše: Saša Edi Đorđević
Foto: Nenad Bocko Živanović
Pokvarenjaci. Laktaši. Foteljaši. Lopovi. Prevaranti. Poltroni. Strani plaćenici. Izdajnici. Kriminalci. Neznalice. Preletači. Agenti “službe”. Jagnjeće brigade. Nesposobnjakovići. Budale. Manipulatori. I tako dalje, ko zna dokle.
Može li neko da se seti neke lepe reči koja bi se lako povezala sa srpskom političkom scenom, na prvu, bez mnogo razmišljanja? Teško. To je tužno, ali nije čudno. Jer, srpskom politikom, a time i državom, već decenijama i decenijama, uglavnom vedre i oblače likovi koji bi mogli da se podvedu pod neku od gore navedenih kategorija. Ili pod više njih. Izuzetaka je, nažalost, bilo i jeste malo.
Dobro pamtim dešavanja i životne uslove već pola veka. Nije bilo vlasti koja nije zauzdavala građane, nije bilo vladara i njihovih saradnika, od državnog vrha do najnižih lokalnih nivoa, koji nisu prisvajali ono što im nije pripadalo. Aktuelna garnitura je samo izučila stare sisteme, usvojila najbolje metode i sve to podigla, kako se to moderno kaže, na level pro. I evo gde smo stigli.
Narod je donekle bedan i potpuno besan, diglo se mlado, a za njim i staro, da se bori za promene i slobodu. Strah je nestao, gotovo se niko danas ne boji reakcije apsolutnog vladara Srbije i njegovog ucenjivačkog aparata. Ko ne veruje u to, neka pogleda današnje snimke iz Bogatića. Nije više pitanje da li im je došao kraj, nego kada će to da bude zvanično. Studentska pobuna je uspela, uz široku društvenu podršku. Protesti su veličanstveni, a upornost, mašta, kreativnost i smisao za humor učesnika zadivljujući i neiscrpni. No, nisu dovoljni.
Jer, niko neće sajlom iz helikoptera da spusti neke druge ljude na mesto ovih čija leđa jedva čekamo da vidimo (a posle i lica, iza rešetaka). Blokade mogu da traju još neko vreme, mogu da se radikalizuju, ali njihov krajnji domet je ipak ograničen. Naime, mogu svi korumpirani funkcioneri da podnesu ostavke, mogu i da budu pohapšeni, ali to nije kraj. Proces promene vlasti i sistema mora da se završi na slobodnim i poštenim izborima. Drugog puta nema. Toga smo svesni.
Smatram da bi studenti, kao prvoborci ove revolucije bez revolucije, trebalo da se, što pre, aktivno uključe u politiku, naprave svoju stranku ili samo izbornu listu, verovatno osvoje najveći komad biračkog tela i direktno utiču na raspodelu funkcija. Kako mi se čini, nažalost, to se neće desiti. Za to ima više razloga. Želja da se vrate studiranju, nezainteresovanost za bavljenje politikom, šarenilo u njihovom političkom opredeljenju mimo zajedničkih protesta i svest da su mladi, moćni, umni, ali ne baš i kompetentni da vode državu, samo su neki od njih. U svakom slučaju, oni su naša divna, deca, hrabra, samosvesna i realna. Jasno im je da bez njihovog masovnog učešća u poslednjem činu rušenja režima tog rušenja neće ni biti.
Ako, dakle, neće samostalno, moraće da podrže nekog drugog. Za pripremu izbora, verovatno, neće biti previše vremena, mogu da budu raspisani koliko sutra. Iz toga se da zaključiti da se neće pojaviti velik broj novih ljudi i stranaka. Valja se, već sada, ne gubeći dragoceno vreme, osloniti na postojeće snage. A to nije nimalo lako ni jednostavno. Pre svega, rekao bih, zbog pasivnosti bitnih političkih subjekata usled straha da ne budu smetnja nezavisnosti studentskih protesta i da ne pretrpe neku štetu ako se direktno, pod svojim imenom, uključe u borbu. Ne među demonstrantima, već van toga, u samostalnim aktivnostima i u medijima. Takvih primera bilo je veoma malo.
Koliko mi je poznato, iako su svi svesni situacije, od parlamentarnih stranaka se jedini usudio da sa predlogom za rešenje krize u javnost, napismeno, izađe Narodni pokret Srbije, na čelu sa Miroslavom Aleksićem. Jasno, konkretno i, čini mi se, izvodljivo, bez pokušaja da se dodvori studentima ili da ih iskoristi mimo njihove želje. Neki drugi su pak pokušali upravo to, pojavili se gde nije trebalo i, opravdano, prošli neslavno. Nekih trećih skoro da nigde nema.
I tako, tamo-amo, dolazimo do epiteta sa početka ovog teksta. Kako pametno birati u mnoštvu organizacija i ljudi koji jedni druge, na dnevnom nivou, uglavnom časte onakvim nazivima? Kome verovati? Kako proceniti čije su namere najčasnije, ruke najčistije (neko bi rekao najmanje prljave), a sujeta najmanja? Ako sada promašimo i studenti i mi ostali, moći ćemo da stavimo katanac na otadžbinu, ključ bacimo u Dunav, pošto nemamo more, i pođemo na Zapad, pešice, u korak sa arapskim emigrantima.
U pamet se, braćo i sestre, da nas vrag ne odnese. Bilo bi lepo da se ustranu sklone svi koji su vladali ovom prelepom zemljom posle pada Berlinskog zida i doveli nas dovde, da ih ne gledamo više i da na miru proberemo, od preostalih i nekih novih, kome ćemo pokloniti poverenje. No, ambicije, interesi i sujeta će ih sigurno sprečiti u tome. Nadam se da mi ničim nećemo biti sprečeni da ih obrišemo.
Toliko za ovaj put. Do sledeće prilike, svako dobro!
Saša Edi Đorđević
Rođen je na Božić 1969. godine, u Smederevu, gde živi i radi. Otac je jedne divne Sare. Diplomirani je oficir policije, po činu potpukovnik. Autor je pet romana (Janičar, Ustanik, Četnik, Doktor i Umetnik), filmskog scenarija Leptir i pozorišne duodrame Ustanik te koautor dve pripovetke (Golubica i Leptir) i filmskog scenarija Majka. Član je Udruženja književnika Srbije i Udruženja književnika Republike Srpske. Pevač je, basista, tekstopisac i kompozitor rok benda Patrias, koji je objavio dva albuma (Put i Imperator). Kao kaskader i glumac je učestvovao u snimanju mnogih domaćih i stranih kinematografskih ostvarenja.
Pratite nas i na našim društvenim mrežama:
Dodaj komentar