MediaSfera
Piše: Milica Ašćerić
Foto: Đorđe Kojadinović
Probudila sam se i pogledala u sat – 7.13 sati. Ma imam vremena, još malo ću dremnuti, prostrujala je ustaljena misao i sklapam oči. Glava mi zaranja u jastuk, tonem u san… Sanjam…
U pustinji sam i zbunjeno se okrećem oko sebe. Mir i tišina. Ni dašak vetra. Pesak ne isparava od toplote, iako sam to očekivala. Hladan je. Hladno je, ruke su mi ledene i čujem u daljini prasak koji se brzo približava. Peščana prašina se podiže i braon oblak juri ka meni. Odjednom nazirem nešto nalik na topovsko đule, približava mi se i ja gledam gde da pobegnem, gde da se sakrijem, trčim… Trčim ali noge su mi teške, kao da sam u usporenom filmu. Slika je ukočena, a ja u raskoraku lebdim u vazduhu. To traje nekoliko sekundi. Padam u mekani pesak i nastavljam da trčim koliko me noge nose. Usporeno, ali se krećem. U daljini vidim dinu nekoliko metara ispred sebe, preskačem je i krijem se sa druge strane i sad pokušavam rukama da iskopam rupu. Dok kopam pesak mi beži iz stisnutih šaka, proklizava. Vidim da sam nemoćna i napokon ležem u to malo udubljenje koje sam uspela na jedvite jade da napravim. Nabacavam pesak preko sebe i iz daljine čujem kako dopire zvuk brujanja motora i kloparanja oklopnih vozila koja mi se približavaju. Buka postaje sve glasnija i nesnosnija. Pitam se – šta sad? Zatvaram oči, dlanovima prekrivam uši i čekam kraj.
Kako sam zatvorila oči, zvukovi prestaju. Nema buke, praskova, zujanja motora i kloparanja oklopnih vozila, pesak ne krcka pod mojim telom, nema zujanja u ušima… Zaglušujuća tišina. Nesigurno otvaram oči i vidim u daljini pučinu. Daleko od plaže, sa brda, gledam veliku vodenu površinu koja se prostrla pred mojim pogledom. Možda je okean ili pak more… Nisam sigurna šta je. Još nesigurnijim koracima približavam se bistroj, svetlo plavoj vodi koja me mami i kao da talasi u ritmu mojih koraka poigravaju. Što sam bliža vodi, talasi su veći i veći, sve brže i brže zapljuskuju obalu, povlače sitne kamenčiće dok pesak brzo upija ostatke vode, a ostaje bela pena kao dokaz da slanu vodu ne može suva zemlja u celosti da proguta. Teško razumljivo, ali dokazi ostaju.
Kada sam stala dovoljno blizu, na korak da zagazim u sada već nemirno more, rasplamsava se nemilosrdna oluja. Voda besni, vetar mi probija bubne opne i kao da želi da mi pokida odeću, kosa mi šamara lice. Okrećem se da pobegnem od vode, da se udaljim i vratim odakle sam došla… Okrećem se, a iza mene sada stoji zid, kameni zid koji prati obalu mora. Ponikao niotkuda. Kraj se ne nazire i ja sam između pobesnelog mora, vode koja jednim valom može da me proguta, sa jedne strane, i zida koji ne mogu da preskočim niti može na bilo koji način da me zaštiti, sa druge. Trčim prema mostiću sa moje leve strane. Ne znam kako se tu stvorio? Da li mi se priviđa ili stvarno postoji? Nekako se tu pojavio, izronio. Trčim ka njemu i ne okrećem se. Nema izlaza, ili ću uspeti ili će me voda odneti. Dok sam trčala voda me nije ni dotakla. Jedna jedina kap me nije zapljusnula.
Strah je zaslepljujući da nisam ni primetila da se voda povlači. Oseka za sobom ostavlja čistinu. Prelazim mostić, a s druge strane me dočekuju vrata. Samo vrata stoje oslonjena na težak, sivi zid. Metalna su i zastrašujuća, ali nemam izbora – otvaram ih bez muke i ulazim. Odjednom pojavljujem se u nekoj prostranoj prostoriji, u kući ili u stanu. Salonac. Nisam sigurna? Mnogo je soba i tu susrećem svoju decu. Grlim ih od radosti što se vidimo i što smo ponovo zajedno nakon svih muka koje su me snašle na najčudnijem putovanju. Toliko ih čvrsto stežem da ih možda od siline stiska povređujem. Najstariji sin iznenada kaže: „Mama, mrak je, gde ćemo spavati?” „Hajde, izaberite bilo koju sobu, gde vam najviše odgovara?” odgovaram spontano. Izabrali su sobu sa velikim francuskim ležajem i tu smo se ugnjezdili. Legli smo kao kiflice, zagrljeni u polumraku. Trebao mi je odmor i osećaj je relaksirajući. Zaspali smo. Budi me neki unutrašnji nemir, čudan osećaj uznemirenosti u stomaku, podižem pogled i vidim muža kako mi prilazi. On u naručju nosi bebu, žensko dete, plavih očiju sa zlatnim minđušicama i zlatnom, svilenom kosicom. Razrogačenog pogleda upućujem mu pitanje: „Čije je to dete?” Odgovara da ne zna ko je ona i ja se od šoka budim. Ovoga puta stvarno se budim i prekidam ovaj najkonfuzniji san. Gledam u sat – 7.40 sati. Čim sam otvorila oči, prepričala sam ga suprugu. Tumačimo…
Pustinja i oni koji pucaju na mene je kao da sam u nekoj igrici, možda Fortnite? Ne volim igrice tog tipa. More i voda koja mi preti, iako obožavam more, možda je neka nepoznanica kojoj nisam još dorasla. Susret sa decom je susret sa onima za koje živim i ta beba… Beba sam, zapravo, ja kada sam imala šest do osam meseci. Slika bebe je moja slika koje se sećam – ja u naručju strica nasmejana poziram u žutoj benkici, sa zlatnim minđušicama i pravim se važna. Širok osmeh upućujem mami koja me gleda kroz stari Canon fotoaparat. Suprug i ja, kao beba u njegovim rukama, moguće da simbolizujemo ponovno rađanje neke dobrote. Moramo da razumemo koliko smo važni ne samo drugima već i tom detetu koje je neraskidivi deo nas, ali koje imaju i drugi. Sve te slike i nadražaja koje svakodnevno prikupljamo na nesvesnom nivou našeg bića kreiraju neku novu stvarnost. Hteli mi to ili ne – sanjamo.
Eto… Samo sam to htela da ispričam. Možda snovi nisu ništa, možda su samo mali i tričavi… Najčešće ih se ne sećam, ali ovaj moj simulirani Matriks je stao u, neverovatnih, 27 minuta dubokog sna. Nisam bila Kerolova „Alisa u zemlji čuda”, niti je u pitanju Platonov „Mit o pećini”, rekla bih da je ova priča „Sanjalica u Matriksu”.
Pozdravlja vas sanjalica,
Mila Ash
Milica Ašćerić
Rođena je u Beogradu, na Božić 1984, kao treće dete, a prva devojčica. Posvećena je sportu kao osnivač Sportsko-rekreativnog udruženja „Maja Fit 2016”, koje je nazvala po svojoj kćerki Maji. Majka je troje dece (Aleksandar, Maja i Lazar), kojima je posvetila svoju prvu ilustrovanu knjigu za decu „Smejuljci” (2021).
Radi kao brend menadžer magazina „Blic žena” i dnevnih novina „Blic” u kompaniji Ringier Serbia. Završila je Master akademske studije Komunikologije, na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu (2023), zvanje – master komunikolog. Nosilac je brojnih diploma i priznanja iz različitih oblasti.
Pratite nas i na našim društvenim mrežama:
Dodaj komentar