MediaSfera
Foto: Marija Labudović Pantelić: Plavo, kombinovana tehnika, 2024.
Izložba DISTRAKCIJE Marije Labudović Pantelić biće otvorena u utorak, 8. oktobra u 19 časova u Likovnoj galeriji Kolarčeve zadužbine.
Na izložbi je predstavljen deo radova nastalih na doktorskim akademskim studijama na Univerzitetu umetnosti u Beogradu.
Izložba će biti otvorena do 19. 10. 2024. radnim danima od 10 do 20, subotom od 10 do 16 časova.
Distrakcije
U samom nazivu izložbe Distrakcije, umetnica koristi množinu upućujući na mnoštvo oblika ispoljavanja ove imenice, to jest pojma koji nam govori o radnji ometanja naše pažnje ili aktivnosti. Sve učestalije distrakcije, koje se dešavaju u različitim sferama našeg polja delovanja, iziskuju i najrazličitije pojedinačne ili kolektivne strategije, kako bi se umanjio njihov loš rezultat i posledica. Ovaj sve aktuelniji društveni problem vrlo logično nametnuo se kao tačka razmišljanja jedne savremene umetničke prakse, Marije Labudović Pantelić. Promišljanje ove teme deo je njenog doktorskog umetničkog projekta Dijalog ̶ intermedijalni odnos tekstila i fotografije. Diverzitet samog pojma omogućava lepezu mogućnosti koje umetnica vešto koristi da izrazi svoju dilemu ili zapažanje. Svaku ideju koju umetnica promišlja, otkriva i razotkriva, pokušava da reši kroz različite umetničke postupke, medije i materijale. Time usložnjava celu izložbu, nudeći nekoliko segmenata, prilazi tematici iz više uglova, a opet dajući posmatraču slobodu da postavi sopstvenu perspektivu posmatranja i zaključivanja.
Zajednički imenitelji svake particije su svila, fotografija i crtež kao fizički nosioci rada, dok bi mislenost radova tretirala sećanje, kroz prizmu trajanja, osvešćivanja, svesnosti, intuitivnosti, promenljivosti, odsutnosti i prisutnosti.
Vrlo promišljeno biranje svile kao materijalnosti, koja ima čitav skup karakteristika, koje učvršćuju teoriju koju Marija likovno postavlja. Ne slučajno, koristi sirovost svile, njenu krhkost, nežnost, tajnovitost i transparentnost, tradicionalnost i savremenost, ekskluzivnost.
Paralelno sa svim umetničkim procesima kojima se od početaka Marija bavi, teče i njeno neprestano bavljenje ili korišćenje fotografije, kao beleženje i prikupljanje građe, koja će u nekom trenutku biti inkorporirana u neki od njenih aktuelnih procesa. Time ona neprestano prožima likovno i primenjeno, idejno i materijalno, prisutno i zaboravljeno. To dnevno i trenutno zapažanje postaje deo beskonačnog i univerzalnog, kako u radu tako i u sećanju.
„Funkcija memorije nije samo sećati se, već takođe odabirati.
Memorija ima smisla jedino kada dolazi do selekcije.
Odabir sećanja sledi različite pravce, često misteriozne.”
Umberto Eko
Ciklusi In continuo (2022) i Poema (2023), problematizuju sećanje, kontinuitet i opstanak, na toj fragilnoj i dugoj liniji između prošlog i sadašnjeg, gde je teško i nepredvidivo odrediti tačku kada to sećanje nestaje, a kada se vraća ili menja svoj oblik, to jest našu percepciju. Marija bira fotografije potpune univerzalnosti, bez vremenskih i prostornih odrednica, kadar koji je svačiji i ničiji, svima blizak, a niko ga ne poseduje. Svaki taj kadar postaje podsticaj da se pojedinačno bavimo temom memorije, naše i ukupne. Snopovi niti koje se proizvoljno spuštaju ispisuju te linije sećanja i njihovu nepredvidivost kroz likovnu formu.
Rad Poema referira na postupak i efekat poezije, gde se kadrovi poput stihova smenjuju, izazivajući prilično apstraktne i intuitivne misli, iako ispred sebe imamo konkretne slike, one dišu dinamikom slobode i proizvoljnosti kojom ćemo ih tretirati. Likovno, oni su akvarelni u svojoj trenutnosti, poput obrisa nejasnog i lirskog. Fragilnost biranog materijala mami pažljivost konzumenta u ophođenju i tretiranju.
Primarni nam je utisak da Marija ispituje međusobne odnose tekstila i fotografije, kroz njihovo neprestano prožimanje, kao i njihove granice. U toj igri, crtež je neizostavni i konstruktivni deo, kojim je protkan rad. Preklapanjem fotografija, snopovima niti, umetnica gradi crtež, slobodnije i otvorenije forme (ciklus In continuo, ciklus Poema), dok u narednim ciklusima on postaje primaran, tendenciozno jasan, opravdano prisutan i neupitan, centralizovan (ciklus Plavo, ciklus Simbiosis). Marija bira hromatsku bojenost, apstrahuje irelevantne elemente, pa u toj šumi zvukova koje obrađuje i koji su prisutni, pokušava da nađe taj jedan kadar, jednu misao, jednu sliku, kojoj želi da se posveti, uprkos distrakcijama likovne ili životne prirode.
Temu prirode iz ugla čoveka i njihovog odnosa konkretnije obrađuje u ciklusu Plavo i ciklusu Simbiosis, gde govori o artificijelnom kroz crtež i prirodi kroz fotografije pejzaža. Pokušava da izoluje segmente fotografije, iscrtavajući ih koncem koji se lako izvlači. Crtež postaje lomljiv i lako devastiran, kao i sama priroda, kao i sećanje. Sceničnost ambijenta koju čovek kreira lako se naruši, dugotrajni procesi organskog kreiranja, ireverzibilnog su karaktera, a podložni su brzom uništenju.
Kroz ciklus Consequences, koji tekstualno aludira na posledice, možemo doći do potencijalnog zaključka. Matematički proračuni i znanstvenost često ne mogu biti potpuno sprovedeni u delo, što Marija potvrđuje svojim radom. Geometrijske forme i proračuni su gotovo neizvodljivi u tekstilu, vidljivo je u krajnjoj izvedbi i vrlo nepreciznim ivicama ove krstaste forme, koja bi trebala formirati savršenu mrežu kocke. Svi zaleti čoveka za transformacijom prirode, kao i umetnika za osvajanje umetničkog prostora, apsurdni su bez intuitivnosti, slobode, unutarnje povezanosti, beskompromisnog davanja. Sitne nesavršenosti su duboka emotivna povezanost koja revitalizuje i osnažuje.
Prisutna formalna slojevitost u likovnim procesima Marijinog rada, kontekstualizuje materijalne i nematerijalne vrednosti sećanja, usložnjavajući perspektive posmatranja i sagledavanja. Ona istražuje temporalnost sećanja, virtuelni prostor uma, nijansiranost naših slika koje pripadaju memoriji u negativu ili pozitivu. Prizori naših misli obesmišljavaju našu potrebu za konačnošću i posedovanjem sećanja, drveća ili osoba.
Mira Vujović, istoričarka umetnosti
Marija Labudović Pantelić
Rođena je 1981. godine u Ivanjici. Osnovne studije završila je na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu. Doktorske akademske studije na istom fakultetu upisuje 2015. godine. Od 2021. predaje na Odseku tekstil Fakulteta primenjenih umetnosti gde radi kao docent. Aktivno izlaže u zemlji i inostranstvu od 2005. Samostalno je izlagala deset puta. Predstavila je svoj rad na brojnim grupnim izložbama u zemlji i inostranstvu. Učestvovala je na međunarodnim umetničkim radionicama i simpozijumima. Izlagala je u Czong Institute for Contemporary Art (CICA Museum) u Koreji 2020. godine, u PH21 Contemporary Photography Gallery u Budimpešti 2016, dok se u Španiji predstavila 2022. godine na izložbi The art of photography – Barcelona, Valid World Hall Gallery.
Članica je ULUS-a i ULUPUDS-a. Od 2010. godine sarađuje sa brojnim institucijama na projektima iz oblasti kulture. Dobitnica je Plakete 54. Majske izložbe i nagrade Fonda „Iva Vrinjanin“.
Pratite nas i na našim društvenim mrežama:
Dodaj komentar