MediaSfera
Piše:
Foto: Vesna Živković Kartal, privatna arhiva
-Po definiciji, nedogled označava prostor ili vreme koje se ne može sagledati celovito zbog svoje veličine i udaljenosti.
Za mene Nedogled predstavlja sam život koji je zapravo nesaglediv jer, niti znamo koliko traje niti kuda nas vodi. Svi mi pravimo nekakve planove ali nas život vrlo često vodi nekim drugim putevima, mimo planiranih. I to nam se dešava od najranijeg detinjstva. Tek mnogo kasnije, tokom života, prepoznajemo ta iskušenja i shvatamo život kao nepredvidivu, krivudavu putanju, shvatamo da on ne pripada samo i isključivo nama samima jer nismo nastali od zrna peska nego od zrna ljudskog mesa. Ali, kako se snaći u mladim godinama, u vremenu prepunom izazova.
Nedogled je sve ono što nas očekuje ili nas mimoilazi tokom naših života a ponajviše tu mislim na ljudske odnose. Devojčica Vanja planira svoj letnji raspust, kreće veoma bezbrižno da se priprema za dugo toplo leto ali je samo jedna gruba reč učinila da za nju sve postane neizvesno. I, iako moja junakinja tom nepoznatom putanjom zabasa u bajku, tako je i u životu. A da se ne bismo izgubili u Nedogledu-životu, već da bi i sami mogli da utrčimo u bajku, moramo da zasučemo rukave i učinimo ono što je do nas samih, kaže Vesna Živković Kartal autorka dečjeg romana ”Nedogled”.
Vesna Živković Kartal je rođena 1966. godine u Baru, u Crnoj Gori. Osnovnu školu je pohađala u Pančevu i već u tom uzrastu je pisala pesme i pobeđivala na školskim takmicenjima. Srednju školu, kao i Arhitektonski fakultet, završila je u Beogradu, gde je i živela do 2005. godine. Godine 2002. ilustrovala je korice za knjige „Zlatna knjiga misli“ i „Hajde da se igramo“.
Po dolasku u Švedsku 2005. godine, zainteresovala se za izradu lutaka. Od tada, pravi lutke i piše kratke priče koje objavljuje na različitim internet portalima, a 2017. godine je nastala je prva slikovnica ilustrovana Vesninim lutkama.
Imala je nekoliko samostalnih izložbi lutaka u Geteborgu, gde i danas živi i radi.
„Nedogled“ je njen prvi roman.
Šta je najveći izazov za pisca dečjeg romana?
V.Ž.K: Najveći izazov je da se zadrži dečja pažnja. Kao i u pozorištu, ako je detetu dosadno, vrti se,priča, hoće napolje. Ako je knjiga dosadna, zatvoriće je i zaboraviti da postoji. Danas je teže nego što je to bilo pre pojave mobilnih telefona i igrica. Dečji mozgovi su danas izbaždareni na brze slike, kratke informacije i na vrlo brzo ”poentiranje”. A priča mora da traje da bi se nešto pametno reklo, da bi se prenela neka dobra poruka. Osim toga, sve je već napisano. Ja u” Nedogledu” pišem o poremećenim porodičnim odnosima, i to je tema o kojoj su drugi pisci pisali pa je zaista veliki izazov bio da sročim zanimljivu priču viđenu iz ugla jedanaestogodišnje devojčice.
Kako se postaje dečji pisac?
V.Ž.K: U mom slučaju, to se desilo dosta kasno u životu. Tek kada sam postala mama. Do tada sam uglavnom pisala pesme. Kada su deca bila mala, čitanje pred spavanje bio je naš mali ritual. Kada bi bila jako umorna, naročito ako bismo čitali slikovnice, izmišljala bi, dodavala ili oduzimala od priče, postavljala im pitanja…primetila sam da im je to bilo zanimljivo a da meni to ide vrlo lako, da uživam u tome. Počela sam da pišem priče i da izrađujem lutke nekako istovremeno. Vrlo brzo sam shvatila da moje lutke moraju biti moji junaci. Nisam imala ambiciju da to objavljujem sve dok u našu kuću nije ušao Playstation. Deca su sve ređe čitala a sve više želela da igraju igrice i u razgovoru sa prijateljima, shvatila sam da to nije slučaj samo sa mojom decom. Tada se ohrabrujem da ozbiljnije radim na svojim pričama jer sam želela da dam svoj doprinos opštem otuđenju od knjige. Najviše od svega sam želela da i njih uključim u taj proces stvaranja, da ih naučim da vole knjigu. Igrice su pobedile a meni je ostala u rukama jedna lepa priča.
Šta nam poručuje Nedogled?
V.Ž.K: ”Nedogled ” šalje nekoliko poruka.
Na putu sazrevanja otvaraju se nebrojena pitanja u dečjim glavama a najvažnije od svega je da dete ima bar jedan snažan oslonac. Komunikacija sa roditeljima je najvrednije što može da se stekne. To je nešto što roditelji treba da stiču a ne novac i ne nekretnine, sa opravdanjem da je to nešto što će ostaviti svojoj deci u nasleđe. Snažne i stabilne ličnosti rastu iz poverenja i ljubavi, iz dobrih i zdravih odnosa. O tome ”Nedogled” nedvosmisleno govori.
Zatim, poimanje vremena za mene je važna tema. Koliko mladost veruje da se život živi do u nedogled, toliko starost žali što vreme ne može da vrati u nazad. Može li se tokom vremena popraviti nešto što nije u prošlosti valjalo – poruka je da može, samo ako se hoće. Roman jeste slojevit jer nosi više poruka ali ja bih volela da čitaoci sami pronađu skrivene poruke ispričane kroz različite odnose.
Da li postoje uzori na koje se ugledate? Koje ste knjige kao mali Vi voleli da čitate?
V.Ž.K: Volela sam Hajdi, volela sam knjige Žila Verna, Marka Tvena. Komšinica je imala biblioteku Lastavica, pa smo brat i ja pozajmljivali i čitali redom, sve. Politikin zabavnik je imao važno mesto u mom odrastanju. Školska biblioteka takođe. Bila je bogata, i sećam se i danas kako se zvala bibliotekarka iako se ne sećam kako su se zvali baš svi drugi učitelji. Bibliotekarka Melanija je imala važnu ulogu u mom odrastanju jer je volela decu i imala je uvek zanimljive preporuke.
Knjige Uroša Petrovića obeležile su detinjstvo moje dece. Ako govorimo o domaćim piscima, on jeste moj uzor i naš omiljeni porodični pisac.
Pošto mi živimo u Švedskoj, čitali smo mnogo više Švedske pisce za decu nego naše. Ovde su knjige dostupnije. Second Hand radnje imaju čitave odeljke sa knjigama sortiranim prema oblastima. Dečje odeljenje je uvek zasebno. Tu smo nalazili knjige po pristupačnim cenama pa smo tako, vrlo brzo imali sopstvenu biblioteku u kući.Tu sam pronašla pisca koji mi je zaista na neki način postao uzor po tome kako u kratkim tekstovima sa puno ilustracija zadržava pažnju čitaoca. Njegove ilustracije su za mene posebne zato što uvek nose po jednu informaciju više u odnosu na pripadajući tekst. Jan Lööf, pisac je i ilustrator tih divnih knjiga koje su me inspirisale.
Autor ste slikovnica za koje ste radili ilustracije?
V.Ž.K: Vrlo sam ponosna na tu slikovnicu. Nastala je uz svesrdnu pomoć Uroša Petrovića. NJemu sam zahvalna što mi je dao moralnu podršku i što je uradio fantastične fotografije za scene sa lutkama. Slikovnica je rađena u veoma malom tiražu ovde u Švedskoj.
Te priče će ipak zaživeti i u Srbiji. Pojaviće se ovog leta u zborniku sa najlepšim dečjim pričama ”Od tik-taka do tik-toka” u realizaciji Bibliteke ”Srboljub Mitić” iz Malog Crnića.
Živite i radite u Švedskoj. Imate li uvid kako izgleda tamošnja književna produkcija za decu i tinejdžere?
V.Ž.K: Šveđani imaju veliku godišnju produkciju. U ciframa, to je 1500 naslova svake godine. Po njihovoj statistici, dečje knjige prodaju se bolje od drugih. Statistika takođe kaže da oko 70 procenata desetogodišnjaka čita gotovo svaki dan ili nekoliko puta sedmično. Sa godinama ta cifra se smanjuje pa je tako zabeleženo da samo 15 procenata osamnaestogošnjaka čita svaki dan ili barem nekoliko puta sedmično. Međutim, Švedska ulaže puno u kulturu. Biblioteke su fantastično opremljene i to su prva mesta na kojima se roditelji i deca zabavljaju. Nisu igraonice. Pristupačne su najmlađima, podređene mamama koje doje ili imaju potrebu da dete presvuku tako da mame i tate sa malom decom i bebama imaju savršeno mesto gde mogu da provedu vreme. Skoro u svakoj biblioteci postoji kutak sa udobnim stolicama ili sofom gde je naglašeno da se ne sme ulaziti sa cipelama. Često postoji mali kafe gde se po pristupačnoj ceni može kupiti kafa, kolač ili neki jednostavan sendvič. Postoji mogućnost naručivanja knjiga i preuzimanje u onoj biblioteci u kojoj želiš.
U toj ogromnoj produkciji, ima veoma dobrih i onih manje dobrih. Nema tabu-tema. Njihovi ilustratori su izvanredni. Švedska sistemski uči i vaspitava decu. Tako ćete naći slikovnice za najmlađe gde se priča o sortiranju i recikliranju, o inkluziji, o različitim odnosima među ljudima…ne postoje velike teme koje se ne mogu ispričati najmlađima na prijemčiv način kroz jednostavne ilustracije. To Šveđani rade maestralno. Oni su takođe tradicionalni koliko i moderni. Pipi duga čarapa je njihov klasik. Proizvode lutke, šolje, jastuke, priveske…sve sa likom Pipi. Svaka nova genercija obrazuje se kroz štivo Astrid Lindgren. To je i danas jedan od najprodavanijih pisaca. Nisam sigurna da je i kod nas isti odnos prema klasicima, prema divnim piscima koje imamo. Zašto, na primer, Aćim nije ostao da živi u obliku male plišane lutke? Ili neki drugi lik iz naše bogate dečje književnosti.
Pored pisanja slikate ikone i pravite čarobne lutke. Gde crpite inspiraciju?
V.Ž.K: Dok sam studirala Arhitekturu u Beogradu obilazili smo često manastire. Tada sam se zaljubila u ikonopis. To sam radila do dolaska u Švedsku. Ovde su me dočekali prilično skromni uslovi kao i nedostatak vremena i prostora. Uljane boje nisam mogla da koristim u malom stanu sa malom decom pa se tako rodila ideja o lutkama. Videla sam negde na internetu autorske lutke koje su veoma teške za izradu. Ako je teško, to je već bio izazov. Uradila sam nekoliko ali za svaku takvu lutku potrebno je jako puno vremena pa sam prešla na nešto lakše. Prvo su to bile male amigurumi lutkice, zatim sam radila deci njihove junake poput Pokemona, Ben Tena …što sam više radila, sve više ideja je nadolazilo.
Uvek sam imala jaku potrebu da nešto stvaram. Inspiriše me baš sve, ali nemam dovoljno vremena da ostvarim sve zamišljeno. Imam stalno nekih ideja u glavi i jaku potrebu da ih realizujem. Tako sam u proteklom periodu uradila jednu seriju mozaika od stakla. Sada već imam novu ideju na kojoj radim pa ćemo videti. Ispunjava me i raduje taj proces stvaranja. Sve što uradim, najčešće poklonim. A i to me takođe raduje. Lepota je i u stvaranju i u davanju.
Pratite nas i na našim društvenim mrežama:
Dodaj komentar