MediaSfera
Piše: Milica Ašćerić
Foto: Tijana Janković – Jevrić
U susret Međunarodnom danu borbe protiva nasilja nad ženama koji se tradicionalno obeležava svake godine 25. novembra u preko 100 država sveta, delim malu priču i nedvosmislenu, veliku, poruku.
Biću slobodna da tvrdim da nema osobe na svetu koja nije pretrpela nasilje posebno akcentujem psihološko nasilje, a nadovezuju se: ekonomsko, fizičko, vršnjačko, seksualno… Svaki oblik bilo kog vida nasilja treba da se sankcioniše i saseče u korenu. Nisam pobornik ideje „ćutite, jer ćutanje je zlato”, više sam za varijantu „recite, stalo mi je do vašeg mišljenja”. Ako ćutimo legitimizujemo ono što ne valja, ako ne rešavamo probleme dopuštamo da se isti razvijaju, ako smo samo posmatrači s mišlju da nešto nije dobro ili ne štima znači da indirektno prihvatamo da isto budemo žrtve nasilja… E pa ja ne prihvatam da ćutim, ne zato što ne znam da se iskontrolišem, već zato što nema razloga da verifikujem ono što je nedopustivo i, jednostavno, ne želim da trpim. Zato, pričam i pišem…
Proslavila sam 18 rođendan i roditelji su me upisali u auto školu da polažem vožnju. Velika mamina neostvarena želja da joj kćerka vozi pošto nju njeni nisu podržavali iako je imala neopisivu želju da nauči vožnju. Sve što njoj njeni nisu omogućili ona meni jeste i više nego što sam tražila. Posedovala je pokretačku energiju i bila inicijator da iznova i iznova učim nove veštine, oblačim se kako (po)želim, budem onakva kakva jesam i iskažem svoje talente u punom potencijalu, negujem te darove koji su mi dodeljeni, budem posebna i ostanem ja – ja. Podsticala je sve dobro a sankcionisala loše. No, da se vratim na priču…
Dobila sam instruktora vožnje policajca u penziji. Sećam se stariji čovek, stariji od mog tate a malo mlađi od mog deke, proćelav sa tu i tamo preostalom sedom koja viri sa potiljka, punačak, jednobojna košulja i pantalone na liniju… Stil oblačenja neka sportska elegancija, vedrog izraza lica i baš je podsećao na mog dedu, maminog tatu, kog’ sam obožavala. Odmah sam ga onako naivno prihvatila kao prijatnog sagovornika i svaki susret nagradila prijateljski širokim osmehom dobrodošlice uz kulturno – „Dobar dan”. Na prvom času me je upoznao sa komandama, na drugom sam naučila da pokrenem vozilo i trećeg sam već izašla sa poligona na ulice grada Beograda. Uvek smo prijatno ćaskali jer sam u njemu videla pedagoga, učitelja, čoveka od poverenja i znanja, vedro lice koje podseća na meni dragu osobu, mog anđela čuvara u čijem prisustvu sam bezbedna i sigurna.
Vozimo se gradom, pričamo, on objašnjava uličnu signalizaciju, pravila, pokazuje znakove i toliko se razmahao da kada sam stala uz ivicu trotoara da parkiram privremeno vozilo, slušajući pažljivo instrukcije i komande, njegova ruka se iznenada spustila na moju butinu i mazi je, pritiska. Čovek mi besramno dodiruje nogu uz pohotni pogled!? Taj pogled, nikada neću zaboraviti. Osetila sam impulsivni nagon na povraćanje i bes mlade devojke koja ni u najluđim snovima nije mogla da zamisli da nešto slično sa „čika-dekom” može da je snađe. Nekoliko sekundi trajao je šok, iako sam mislila da je prošla večnost, dok se nisam opasuljila i pokrenula. Uštinula sam ga krvnički za tu „prokletu” ruku dok nije odreagovao i odlepio je sa moje butine, uklonila najbrže što sam mogla pojas i izletela iz vozila…
Trčala sam kao bez duše do najbliže autobuske stanice i tek kada sam se okružila drugim ljudima osetila sam olakšanje. Ostao je da viče uz neki iskrivljeni osmeh: „Vrati se! Šta sam uradio?” Odakle ideja tom čovečuljku da svoju „štrokavu” ručerdu spušta na moju butinu? Šta ga je motivisalo, nagnalo na tako zločest, mada slobodno mogu reći i, zločinački čin? Moja ljubaznost, vedrina duha, lepo vaspitanje, kulturno držanje, naivnost…? Moguće da se ponadao da ću ostati paralisana kao muva u paukovoj mreži, bez svedoka, sami u autu, „parkiraj tu” baš tu gde nema žive duše, „mala, plava i, logično, glupa”, ko će verovati jednoj balavici, reč autoriteta nasuprot rečima jednog deteta u telu žene… Kakav smrad, iskusni ljigavac, manipulator, podlac i nitkov! Fuuuuj!
Čim sam se malo opasuljila, pozvala sam auto školu i tražila da mi dodele zamenskog instruktora bez objašnjenja zbog čega ili da mojim roditeljima vrate novac naglasivši da ako ne ispoštuju moj zahtev – menjam školu! Ništa nisu dalje pitali, pošto su osetili u boji mog glasa da je u pitanju velika urgencija. Tako su postupili bez prigovora. Na narednom času došao je omanji isto ćelavko, malo mlađi od mog tate, ljutitog izraza lica i takvog stava od samog početka pa mi se i svideo taj narogušeni karakter, gard. Od njega nisam doživela seksualno uznemiravanje ali stalno ga je kopkalo zašto sam tražila drugog instruktora, „šta je to matori perverznjak ovoga puta uradio?”.
Nisam nahranila njegovu znatiželju jer mi je tada bilo ogavno na samu pomisao, a kamoli da oživljavam traumu i raspredam naširoko o nečemu što želim da zaboravim. Zato mogu da razumem žrtve koje ćute, da iznova i iznova ne bi proživljavale isto. Ćutanje je beg od bolne stvarnosti. U tim situacijama samo bih ga „opalila” oštrim pogledom i mojim „neodgovorom” davala do znanja da ne želim sa njim da pričam na tu temu. Nije navaljivao, ali me je „hejtovao” iz straha ili zbog mog uštogljenog i nepoverljivog držanja. Ko će ga znati?! Vožnju sam položila iz drugog puta namrštenog izraza lica. Prvi put sam zaboravila da spustim ručnu a nagarila gas. Klasika.
Ovo je najsažetije o toj neprijatnosti inače sam tip koji brzo razmišlja i odmah reaguje na sve odvratnosti našeg društva sa ili bez „ručne kočnice” i ne mogu ili, bolje reći, ne znam kako da ostanem imuna na nasilje. Nisam imuna pa i kada me patika žulja izujem se ili kupim druge. Mi smo učeni da nešto mora da nas žulja. Stavljamo kamenčić u obuću kad smo srećni jer moramo neki problem da negujemo, mora nešto da nas boli… Ne! Ne mora! Pogrešno smo učeni i vaspitavani, ne treba ama baš ništa da nas žulja, ni mi druge niti drugi nas. Niko nikoga! Žuljanje je samo reakcija koja poziva na akciju.
Reagujte odmah i glasno, rešavajte probleme nasilja samoinicijativno, ako možete, ili uz pomoć. Ne sme da se trpi! Niti sme društvo da opravdava nasilje, štiti i veliča nasilnika! Zataškavanje – ne nikako!
I ne mislim da samo žene trpe nasilje. Trpe ga i muškarci i deca, stariji ljudi, ekonomski ugroženi pojedinci… Svi trpimo neki vid nasilja i svi manje-više gledamo a nekada smo, zaista, nemoćni da bilo šta uradimo. Nije u našem domenu, dometu ili moći!? Ono što svako od nas može, a to je da reagujemo na nasilje tako što ga nećemo tolerisati.
Ljudi dragi, hajde da poštujemo jedni druge. Prihvatimo različitosti, ali nemojte da prihvatamo nasilje. Nema opravdanja! Jednostavno je – nema!
P.S. Biti ljubazan i nasmejan ne znači da flertujete ili se udvarate bilo kome! Na vulgarnosti ne odgovarati na isti način ne znači da vam je to u redu već da niste na istom intelektualno-komunikacionom nivou. To što se kulturno pozdravite i nekome pružite ruku ne znači da taj neko može da vas ščepa za nogu!
Ništa ne trpi što i vama želi,
Milica A.
Milica Ašćerić
Rođena je u Beogradu, na Božić 1984, kao treće dete, a prva devojčica. Posvećena je sportu kao osnivač Sportsko-rekreativnog udruženja „Maja Fit 2016”, koje je nazvala po svojoj kćerki Maji. Majka je troje dece (Aleksandar, Maja i Lazar), kojima je posvetila svoju prvu ilustrovanu knjigu za decu „Smejuljci” (2021).
Radi kao brend menadžer magazina „Blic žena” i dnevnih novina „Blic” u kompaniji Ringier Serbia. Završila je Master akademske studije Komunikologije, na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu (2023), zvanje – master komunikolog. Nosilac je brojnih diploma i priznanja iz različitih oblasti.
Pratite nas i na našim društvenim mrežama:
Dodaj komentar