MediaSfera
Piše: Saša Edi Đorđević
Foto: Nenad Bocko Živanović
Pišem ove redove u petak, 15. septembra, na Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave. Ovaj praznik je, sram nas bilo, tek nedavno ustanovljen, na datum kada je srpska vojska 1918. godine probila Solunski front, otvorila put ka otadžbini i pokazala koja će strana biti pobednička u Prvom svetskom ratu.
Pre toga, praktično donedavno, imali smo Dan borca (04. juli) i Dan ustanka (07. juli), komunističke praznike koje su vladari Srbije sa petokrakama na čelu uveli kad su došli na vlast, brišući srpske heroje od davnina kao da nisu ni postojali. Imali smo i Dan Republike (komunističke Jugoslavije) i Dan armije (komunističke JNA). Zaslepljeni Srbi (u koje računam i Crnogorce, bez obzira na tamošnju aktuelnu političko-nacionalnu sliku) su čitavu svoju istoriju bacili pod noge lažnom bratstvu i jedinstvu. Trajalo je to sve dok nam “braća” kojoj smo dali slobodu i državnost nisu zarila nož u leđa, proglasivši nas usput za genocidan narod. Da nije tužno i ružno, bilo bi baš smešno.
Nakon što nam je većina “naših naroda i narodnosti”, dakle, zašla iza leđa, oči su nam se bolno otvorile, konačno, pa se sada u Srbiji i Republici Srpskoj praznuju dani koji i priliče za praznovanje onima koji se osećaju kao pripadnici srpskog naroda. Danas slavimo, ali svakoga dana treba da se sećamo da slobodu u kojoj uživamo dugujemo svim junacima čije su kosti rasute širom srpskih zemalja, koji nisu žalili život u borbi protiv nebrojenih okupatora. Bilo ih je, tokom burnih vekova, na stotine hiljada. Stradali su goloruki ili sa kopljem, mačem ili puškom u ruci. Većina ih je zaboravljena, jer vreme čini svoje. Ostali su upamćeni kosovski junaci i hajduci, zahvaljujući narodnim pesnicima i guslarima, te veliki vožd Karađorđe i njegovi sledbenici, Miloš i mnogi drugi iz nama bližih dana.
Njihovi su životi utkani u platno naše zastave. Od njihove je krvi crvena boja na njoj. Dužni smo im za svaki udah koji napravimo pod slobodnim nebom. Dug možemo da im vraćamo (ne i da im vratimo) samo tako što ćemo da ih pamtimo i pominjemo, što ćemo da čuvamo tekovine koje su nam ostavili u nasleđe i da ih, iste ili uvećane, ostavimo svojim potomcima.
Zato, između ostalog, ne možemo i ne smemo da se odreknemo Kosova i Metohije, koliko god bilo teško, koliko god nam pretili i ucenjivali nas. Mnogo smo ga mi skuplje platili nego oni koji su prljavim novcem tamo kupovali srpsku zemlju, nadajući se da tako kupuju sebi buduću državu. Kosmet je bio i biće Srbija. Svaki zulum prođe, pa će i ovaj.
Reče prekjuče neverovatni Novak Đoković sa balkona da duh kakav naš narod ima nema nijedna sportska nacija. Dodao bih samo da ni ovakvu zemlju, sa ovoliko slobode, niko nema. Nismo najbogatiji, niti najuređeniji, nismo baš ni najpošteniji, ali jesmo najslobodniji na svetu. U ovoj zemlji je svakoga dana Dan slobode. A sloboda je najviše ljudsko dostignuće.
Toliko za ovaj put. Do sledeće prilike, svako dobro!
Saša Edi Đorđević
Rođen je na Božić 1969. godine, u Smederevu, gde živi i radi. Otac je jedne divne Sare. Diplomirani je oficir policije, po činu potpukovnik. Autor je pet romana (Janičar, Ustanik, Četnik, Doktor i Umetnik), filmskog scenarija Leptir i pozorišne duodrame Ustanik te koautor dve pripovetke (Golubica i Leptir) i filmskog scenarija Majka. Član je Udruženja književnika Srbije i Udruženja književnika Republike Srpske. Pevač je, basista, tekstopisac i kompozitor rok benda Patrias, koji je objavio dva albuma (Put i Imperator). Kao kaskader i glumac je učestvovao u snimanju mnogih domaćih i stranih kinematografskih ostvarenja.
Pratite nas i na našim društvenim mrežama:
Dodaj komentar