MediaSfera
Piše: Jovana Ješić
Mama mi nedostaje svakog dana. Ipak, postoje dani kada je to nedostajanje pojačano. Godišnjica njene smrti. Rođendani – na kojima fizički nije prisutna. Ali i njen rođendan ima posebnu težinu. A u subotu joj je bio, tj. bio bi joj 56. rođendan da je živa, a ovako joj je to treći nebeski rođendan.
Bila sam na groblju sa tatom, umesto rođendanskih zapalili smo žute, voštane sveće i cigaru. Na groblju sam se dobro držala, ali i kod kuće do momenta dok nisam ostala sama. Sama sa svojim mislima.
Ta subota je trajala jako dugo i bila je jako tužna. Posmatrala sam kuću u kojoj se mama više ne smeje. Posmatrala sam kuhinju u kojoj ona više ne kuva. Gledala sam slike. U ramovima držimo one najlepše, ali zapravo su albumi najdragoceniji – tu su slike mog detinjstva, naših putovanja, veselja i proslava, tu su slike nekih glupiranja – oblačenja maminih haljina, šminkanje, pravljenje Sneška Belića, kićenje jelke, grljenje životinja, tate, brata, grljenje mame. U albumima su i mamine slike iz mladosti, tatine slike iz vojske, slike njihove veridbe i svadbe. U tim albumima su uspomene na srećna vremena koja su postojala dok mama nije večno zaspala.
Kada je mami bila godišnjica prisećala sam se njene bolesti, lavovske borbe i dana kada je umrla. Sada sam odlučila da to ne radim, želela sam da za njen rođendan gledam slike na kojima je srećna ona, ali i svi mi koji se nalazimo kraj nje.
Nakon gledanja tih slika i višesatnog plakanja odlučila sam da pogledam neki film. Šaltala sam kanale ne bih li našla nešto što do sada nisam gledala i šaltajući tako nailazim na film čiji me je naziv privukao – “Kad odem”, po naslovu sam naslutila da je priča o smrti i imala sam ogromnu želju da pustim film od početka i da ga odgledam iako sam znala da će zbog tematike filma uslediti još par sati plakanja i bila sam sigurna da ću lika koji “odlazi”, odnosno umire poistovetiti sa mamom.
Pre nego što sam pustila film, na internetu sam pročitala kratak opis filma, a onda sam se setila da su nam o tom filmu pričali na fakultetu i preporučili su nam ga kao film kroz koji možemo da vidimo kolika je zapravo moć medija.
Dakle, “Kad odem” je francuski film koji je snimljen po istinitoj priči, odnosno po knjizi u kojoj je ispričana istinita priča. Glavni lik koji “odlazi”, odnosno umire je zapravo junakinja koja je i majka obolela od karcinoma i nakon saznanja da terapije nisu uspele i da ima još jako malo vremena odlučuje da zbrine svoju decu.
Njen muž nikada nije bio preterano uključen u odgajanje dece i radi posao koji iziskuje puno vremena na točkovima.
Ta majka odlazi od vrata do vrata, od službe do službe, od jednog ogranka centra za socijalni rad do drugog u nameri da nađe hraniteljsku porodicu za svoju decu.
Ona ima samo par uslova, budući da će deca ostati bez jednog roditelja ona ne želi da ostanu i bez drugog tako da ona zahteva da deca viđaju oca kad god požele, takođe ne želi da se deca razdvajaju i tu nailazi na problem, jer je malo hraniteljskih porodica koje žele da prime četvoro dece, a odmah nakon tog problema nailazi na još jedan, a to je činjenica da je jako malo hraniteljskih porodica u njihovom naselju, a ona ne želi da im se život potpuno promeni, želi da deca idu u školu u koju su i do tada išli, da budu u mestu koje im je poznato i da se druže sa drugarima sa kojima su se i do sada družili.
No, ipak najveći problem je to što nije moguće da roditelji biraju hraniteljsku porodicu, procedura je da se deca sama dodeljuje hraniteljskim porodicama onda kada ostanu bez roditelja.
A svaka majka želi najbolje za svoje dete, za svoju decu te tako ona želi da ih zbrine i da bezbrižno ode.
Neuspešno odlazi od šaltera do šaltera, od vrata do vrata i uvek dobija isti odgovor – “takav je zakon”. Jedna vrata joj se ipak ne zalupe pred očima, već budu blago odškrinuta, jedna od radnica Centra za socijalni rad joj tajno pomaže da pronađe porodicu voljnu da usvoji svu decu. I pronalazi divne ljude koji prolaze kroz sindrom napuštenog gnezda nakon što su im deca otišla na studije u inostranstvo i prihvataju da usvoje svu njenu decu. Najlepše od svega je to što i žive u istom naselju.
Deca postepeno upoznaju taj par, a ona shvata da je jedini način da dođe do svog cilja da se pojavi u medijima. Počinje da gostuje na lokalnim radio stanicama, na trgovima i pijacama prikuplja sa prijateljima potpise da se napravi izuzeće od zakona za nju.
Na samom kraju je kontaktiraju i iz javnog servisa i njenu priču čuje cela Francuska i nakon izvršenog medijskog uticaja ona dobija izuzeće i uspeva da obezbedi hraniteljsku porodicu za svoju decu i ispunjavaju se svi njeni zahtevi.
Film sam preplakala od samog početka.
Kada su toj majci saopštili da ima malo vremena, setila sam se momenta kada smo mi saznali da je bolest jako progresivna i da pacijenti sa istom ne žive dugo.
Kada sam videla kako se ta majka bori za svoju decu, videla sam moju majku kako se bori zbog mene – bori se da ozdravi, bori se da bude što bolje kako bi meni sve olakšala.
Na kraju, majka iz filma odlazi spokojna, a verujem da je i moja mama otišla spokojno znajući da me je izvela na pravi put. Sigurna sam da je ponosna na mene, jer je tokom mog celog života bila moj najjači vetar u leđa i najglasnija podrška.
Kroz film se proteže i priča o važnosti medija, o tome koliku moć oni imaju, film nam pokazuje da je jedan novinar koji je voljan da postavi prava pitanja, da čuje i da potom prenese stvarne probleme ljudi i više nego dovoljan. Takav novinar želim i ja da budem. Mama je verovala da ću takav novinar i biti.
Verujem da nije puka slučajnost što sam baš ovaj film, sa ovakvom pričom i porukom pogledala baš na njen rođendan. Verujem da je to neki znak, verujem da mi mama poručuje da istrajem u svojim željama i da sledim svoje snove. To ću i da radim, bez obzira da li je ovo bila slučajnost ili neki znak, svoje snove ću slediti i učiniću mamu ponosnom.
Moj uspeh i moja sreća su uvek bili mami najvredniji pokloni koje sam mogla da joj darujem. Zato ću i sada za njene nebeske rođendane da joj takve poklone darujem i ja ću verovati da je spokojna i srećna.
Jovana Ješić
Rođena je 20.01.2001. godine u Beogradu. Studentkinja novinarstva koja kroz tekstove promoviše svoj pogled na svet i oplemenjuje čitalački um tekstovima koje piše. Radi kao novinarka Original magazina i PR književnice Ljiljane Šarac. Hobi joj je pisanje, u slobodno vreme čita knjige i bavi se preduzetništvom. Promoviše svoj pogled na svet i oplemenjuje čitalački um tekstovima koje piše. Voli da putuje. Ima svoju stranicu: https://jovanajesic.wordpress.com/
Pratite nas i na našim društvenim mrežama:
Dodaj komentar