MediaSfera
Foto: arhiva
Na današnji dan 1914. godine započeo je Prvi svetski rat, mesec dana nakon atentata u Sarajevu, u kojem su ubijeni prestolonaslednik nadvojvoda Franc Ferdinand i njegova supruga. Austro-Ugarska je tog 28. jula 2014. godine objavila rat Srbiji, a time je, kako će se ispostaviti, počeo i Prvi svetski rat. Objava rata upućena je Beogradu u prepodnevnim satima, običnom telegrafskom poštom.
Telegram je sadržao tri rečenice.
U prvoj je stajalo da vlada Srbije nije „na zadovoljavajući način odgovorila na notu“ iz Beča, dostavljenu 23. jula, odnosno na ultimatum. Potom je sledio stav da je otuda Austro-Ugarska „prinuđena da se osloni na silu oružja“. A treća, poslednja rečenica glasila je:
„Austrougarska smatra da se od ovog trenutka nalazi u ratu sa Srbijom“.
Sutradan je Franc Jozef, car Austrije i kralj Ugarske, objavio ratni proglas „narodima“ njegove zemlje, u kojem je stajalo da je primoran „da se lati mača u cilju odbrane časti“, te da je „carsko-kraljevska vlada nastojala da na miran način reši spor“, ali bez uspeha i to tuđom krivicom. Vlasti u Beču su atentat u Sarajevu iskoristile kao izgovor da krenu u obračun sa Srbijom, uverene da će Srbija biti brzo poražena, te da će to biti „mali rat“ koji će vrlo brzo biti okončan uspehom. Otuda je tekst note odnosno ultimatuma koji je baron Gizl predao vladi Srbije 23. jula bio sročen tako da se podrazumevalao da je gotovo nemoguće da ijedna suverena zemlja ono što je u njemu traženo prihvati.
Cilj je, sasvim izvesno, bio da on bude odbijen, o čemu svedoči i činjenica da je baron Gizl, kada mu je 25. jula Nikola Pašić predao izuzetno pomirljiv odgovor srpske vlade, odmah odgovorio da on „nije zadovoljavajući“. Usledilo je i zvanično pismo austrijskog poslanika srpskom ministarstvu inostranih dela istovetne sadržine, a osoblje poslanstva i sam baron Gizl su ubrzo potom iste večeri napustili teritoriju Kraljevine Srbije.
Kako se tim činom dogodio prekid diplomatskih odnosa, vlada Kraljevine Srbije objavila je, takođe u izuzetno pomirljivom tonu, manifest u kojem je stajalo:
„Uzdajući se u pomoć Božiju, u svoju pravicu, kao i u prijateljstvo velikih država, koje, uvereni smo žele isto tako da se mir održi, nadamo se da će se ovaj sukob svršiti mirno; ali, kako je austrougarski poslanik večeras izjavio u ime svoje vlade da nije zadovoljan našim odgovorom i da konačno prekida diplomatske odnose, vlada je srpska prinuđena da, za svaki slučaj, odmah preduzme najpotrebnije vojničke mere za odbranu zemlje. Smatramo za dužnost pozvati narod na odbranu otadžbine, verujući da će se našem patriotskom pozivu svaki rado odazvati. Ako budemo napadnuti, vojska će vršiti svoju dužnost…“.
Već sutradan, 26. jula, usledila je mobilizacija, a istog dana mobilizaciju je objavila i Austro-Ugarska. Zapravo ukaz o mobilizaciji celokupne vojske izdat je 25. jula u 22 sata, a za prvi dan mobilizacije određen je 26. jul. Odmah potom formirana je Vrhovna komanda srpske vojske na čijem se čelu našao general Stepa Stepanović, kao zastupnik trenutno odsutnog vojvode Radomira Putnika. Vrhovna komanda je odmah preseljena u unutrašnjost zemlje, u Kragujevac, pošto se Beograd tada nalazio na samoj graničnoj liniji. Istovremeno usledilo je naređenje da se Dvor, Vlada, državna nadleštva, Narodna banka s trezorima, državna arhiva i Presbiro, upute u unutrašnjost zemlje.
Odluci vlade u Beču da stupi u rat prethodila je podrška Nemačke, tako što je 7. jula na ministarskom zasedanju u Beču odlučeno da se Srbiji uputi nota čija će sadržina biti neprihvatljiva, a što je razrađeno potom na sastanku u Bad Išlu. Procena Berlina i Beča je bila da će njima uspeti da munjevito izvrše mobilizaciju i koncentraciju snaga, pre Francuza, a pogotovo Rusa. Namera je bila da se munjevitim prodorom preko Belgije, slomi Francuska. Nemci su verovali da će se ponoviti scenario iz francusko-pruskog rata 1870/71. kada je Francuska strahovito poražena. Tek potom nameravali su da se sve snage usmere prema Rusiji.
Dan nakon objave rata, 29. jula, regent Aleksandar Karađorđević objavio je proglas narodu:
„Na našu Srbiju nasrnulo je veliko zlo. Austrougarska nam je objavila rat (… ) Ja sam prinuđen pozvati sve moje drage i hrabre Srbe pod srpsku trobojku…“
Tog 29. jula, ruski car Nikolaj Drugi objavio je delimičnu mobilizaciju, stavljajući do znanja da Srbiju neće prepustiti na milost i nemilost. Sutradan, 30. jula, Nemačka je uvela opštu mobilizaciju, a 1. avgusta objavila je rat Rusiji. Već 2. avgusta Nemačka je napala Luksemburg, a 3. avgusta objavila je rat i Francuskoj. Pošto je Belgija odbila nemački zahtev za prelazak preko njene teritorije, Nemačka je 4. avgusta objavila rat i Belgiji, a odmah potom Britanija je, zbog nemačkog nepoštovanja neutralnosti Belgije, 4. avgusta 1914. objavila rat Nemačkoj.
Započeo je Veliki rat, kasnije nazvan Prvi svetski rat.
Austrija ne veruje u otpor Srbije
U Beču je postojao stav da će odlučna vojna akcija protiv Srbije rešiti problem koji je Austrougarska imala na južnim granicama s nacionalnim pokretom Srba, koji su doživljavani kao element čije je uništenje životno pitanje Monarhije. Pretpostavljalo se da Srbija nije sposobna da pruži ozbiljniji otpor, te da će austrougarske trupe munjevitim ratom poraziti Srbe.
U Srbiji, opšti stav je bio da ma kakav sukob s Austrougarskom treba na svaki način izbeći. Zemlja upravo izašla iz dva balkanska rata, protiv Turske, i Bugarske, 1912/13, iako pobednica, bila je teško iscrpljena. Bile su neophodne godine postupnog oporavka. Gotovo nikome u onovremenoj Srbiji nije padao na pamet sukob sa Dvojnom monarhijom osim kao nužna odbrana.
U Beču međutim držalo se da je upravo takva pozicija Srbije prikladan moment za brz konačni obračun. Verovalo se da je Srbija nejaka za ozbiljan otpor takvoj sili kakva je bila Austrougarska.
Trenutak za rat je nastupio
U Beču i Berlinu procenjeno je međutim da je moment za rat nastupio. Izgovor za napad na Srbiju tražen je već godinama. U Beču su se pritom nadali da će rat sa Srbijom biti mali lokalni sukob koji će se ubrzo završiti slamanjem nejake Srbije. Vladari dve zemlje Franc Jozef i Vilhelm II još tokom prve sedmice jula usaglasili su korake oko započinjanja rata.
Austrougarska je ratna dejstva započela iste noći artiljerijskim dejstvima sa ratnog broda Bodrog. U periodu od 29. jula do 11. avgusta, austrougarska armija je započela artiljerske napade u severnoj i severozapadnoj Srbiji i uspela je da stvori sistem pontonskih mostova preko Save i Dunava. Beograd, Smederevo i Veliko Gradište su jako bombardovani i brojni pokušaji austrougarske vojske da pređu Dunav su propali. Vovoda Putnik je naredio da se srpska vojska povuče na tradicionalnim odbrambenim linijama u Šumadiji, gde su mogli brzo da dejstvuju na zapadu i severu.
Ratni požar odneo je samo na frontu deset miliona vojnika. Dvadeset miliona je ranjeno. U Rusiji je bilo dva miliona mrtvih i pet miliona ranjenih, u Nemačkoj – dva miliona mrtvih i 4,2 miliona ranjenih, Francuskoj 1,4 miliona mrtvih i 4,2 miliona ranjenih, Austrougarskoj 1,4 miliona mrtvih i 3,6 miliona ranjenih. U Britanskom carstvu bilo je 960.000 mrtvih i dva miliona ranjenih, Italiji – 600.000 mrtvih i milion ranjenih, Osmanskom carstvu 800.000 mrtvih…
Prvi svetski rat je okončan primirjem 11. novembra. Bio je to kraj najrazornijeg rata koji je istorija do tada videla.
Nenadoknadiv gubitak
Srbija je pretrpela nenadoknadiv gubitak od 1,2 miliona žrtava, oko 550.000 vojnika i 650.000 civila. Svaki drugi radno sposobni srpski muškarac bio je mrtav. Zrele devojke udavale su se za starce i dečake samo da bi ostavile potomstvo. Ostalo je oko 300.000 teških invalida i pola miliona ratne siročadi. Poslednje dane boravka u Beogradu, zločinački okupator je proveo bezobzirno pljačkajući sve što je preostalo u prodavnicama i kod građana. Završavali su prljavi posao, koji su po naređenju austrougarske vrhovne komande započeli još u septembru, kada je poraz već bio izgledan. Sve što nisu mogli da ponesu, uništavali su. Goreli su magacini i štale. Prekinuli su snabdevanje grada strujom i vodom, a na kraju su, u besu, porušili i železničku stanicu, piše Telegraf.
Pratite nas i na našim društvenim mrežama:
Dodaj komentar