MediaSfera
Piše: Jovana Ješić
Duško Radović je rekao: „Volite srpski jezik svakog dana pomalo. Srpski jezik nema nikoga drugog osim nas”, a izgleda da smo mi baš to zaboravili. Danas koristimo tuđe, strane reči, iako imamo naše. Danas koristimo tuđe pismo, tuđe poštapalice, tuđe fore i viceve koji nisu prilagođeni nama i našem mentalitetu.
Pozvala sam drugaricu, želela sam da prošetamo i da u lokalnom kafiću kupimo takozvanu „kafu za poneti” odnosno kafu za nošenje, kako se pravilno kaže.
Nakon što mi se drugarica javila upitala sam je da li želi da se tokom vikenda prošetamo i popijemo kafu, jer će vreme biti prelepo. Ona mi je rekla da mora da proveri svoj „skedžl”, a onda kada je proverila svoj „skedžl”, odnosno raspored, rekla mi je da ne može, jer taj vikend ide na jedan „ivent“ odnosno događaj i da će mi rado poslati „agendu” odnosno plan tog događaja.
Dogovorile smo se da ćemo se videti kad ne bude imala tako gust raspored dešavanja, a ja sam lepo i toplo vreme iskoristila za šetnju kraj reke i razmišljanje o našem jeziku.
Zaboravili smo ga, zamenili smo ga, izmenili smo ga. Prvi argument koji to dokazuje jesto to što više gotovo da ne koristimo ćirilično pismo. Službeni jezik nam je i dalje srpski, ali ipak nam je engleski obavezan – obavezan u školi, obavezan u radnoj biografiji, a obavezan i na poslu. Skrnavimo jezik!
Drugi argumenat koji potvrđuje tu tezu jeste činjenica da sve manje čitamo što je i pokazao rezultat istraživanja o čitalačkim navikama u Srbiji koji je sproveo Eurostat. Istraživaanje je pokazalo da sve manje čitamo, jer smo sve više na telefonima – na internetu i društvenim mrežama.
Čitanjem čuvamo i obogaćujemo jezik. Čitanje zahteva odvajanje vremena, zahteva vreme gde smo sami sa sobom, a društvene mreže nisu to. One su brze, šarene, jednostavno i ne traže previše razmišljanja i koncentracije. Telefon nas zrači, a knjiga nas snaži, blaži i teši.
Treći argument koji potvrđuje tezu da zaboravljamo i skrnavimo naš jezik jeste to što više ne koristimo reči domaćeg porekla, već koristimo strane reči čak i kada smo u prilici da iskoristimo domaću reč. Koristimo žargon. Koristimo skrćenice kao na primer „nzm” kada želimo da kažemo da nešto ne znamo. Čak koristimo i strane skraćenice i često kažemo „btw” što je engleska skraćenica „baj d vej” za koju mi imamo našu domaću koja glasi „između ostalog”.
Nakon niza argumenata koji pokazuju da skrnavimo, uništavamo i zaboravljamo naš jezik i naše pismo trebalo bi da kažem makar jedan argument koji će pobiti sve do sada navedeno.
Mislim da je nemoguće imati argument koji će sve to pobiti, jer zaboravljanje i uništavanje jezika i pisma se ne sme i ne može opravdati.
Ali pošto moram da ispunim formu, reći ću da je na neki način dobro to što upotrebljavamo strane reči, najčešće engleskog porekla, jer na taj način naši stari, naše deke i bake, koji ne znaju strani, odnosno engleski jezik, sada ga pod stare dane uče kroz taj takozvani „novi srpski jezik”.
Taj „novi srpski jezik” je zapravo srpski jezik u koji je dodato mnoštvo stranih, najčešće engleskih, reči. Eto, ispunila sam formu.
Ponekad, pomislim da sam prestroga prema tim ljudima koji koriste engleske reči, iako za te pojmove postoje reči domaćeg porekla. Možda im je engleski jezik išao bolje nego srpski jezik. Možda čitaju knjige na engleskom, a ne na srpskom jeziku. No, ipak istraživanje pokazuje da smo na samom dnu tabele kada su u pitanju čitalačke navike i očuvanje maternjeg jezika u pitanju.
Deca koja čitaju će postati ljudi koji čitaju. Čitajući obogaćujemo svoj jezik. Čitajući čuvamo svoj jezik, svoju istoriju i tradiciju. Treba svi da čitamo i treba svi da čuvamo naš jezik i pismo, jer je to je ono što čini narod. Pisac pisac Mile Medić u svom popularnom književnom delu „Zavještanje Stefana Nemanje“ piše: „Čuvajte, čedo moje milo, jezik kao zemlju. Riječ se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša. A šta je narod izgubi li jezik, zemlju, dušu? Ne uzimajte tuđu riječ u svoja usta. Uzmeš li tuđu riječ, znaj da je nisi osvojio, nego si se potuđio. Bolje ti je izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje, nego najmanju i najneznatniju riječ svoga jezika. Zemlje i države ne osvajaju se samo mačevima nego i jezicima. Znaj da te je neprijatelj onoliko osvojio i pokorio koliko ti je riječi potrao i svojihpoturio. Narod koji je izgubio svoje riječi prestaje biti narod”.
Jovana Ješić
Rođena je 20.01.2001. godine u Beogradu. Studentkinja novinarstva koja kroz tekstove promoviše svoj pogled na svet i oplemenjuje čitalački um tekstovima koje piše. Radi kao novinarka Original magazina i PR književnice Ljiljane Šarac. Hobi joj je pisanje, u slobodno vreme čita knjige i bavi se preduzetništvom. Promoviše svoj pogled na svet i oplemenjuje čitalački um tekstovima koje piše. Voli da putuje. Ima svoju stranicu: https://jovanajesic.wordpress.com/
Pratite nas i na našim društvenim mrežama:
Dodaj komentar