MediaSfera
Piše: Saša Edi Đorđević
Mesec za nama je bio takav da čovek jednostavno ne može da se ne osvrne i ne priseti svega što se izdešavalo. Ona stara kletva Dabogda živeo u zanimljivom vremenu se, nažalost, pokazala u punoj snazi.
Najpre je u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” u Beogradu učenik, dete, K.K. (star svega 13, i slovima: TRINAEST godina), u stilu vrhunski obučenog borca ili plaćenog ubice, izrešetao četrnaestoro svojih školskih drugara, nastavnicu i radnika obezbeđenja. Smrtno stradalih je, za sada i nadam se konačno, desetoro, teško ranjenih šestoro. Svega par dana kasnije, mladić U.B. (star, opet svega, 21-u, slovima: DVADESET I JEDNU godinu), u Malom Orašju, kraj mog Smedereva, i Duboni, u mladenovačkoj opštini, sasuo je rafale iz automatske puške u nedužne klince i usmrtio njih osmoro, a teže i lakše ranio njih četrnaestoro.
U školi je masovni ubica koristio oružje koje je njegov otac imao u legalnom posedu, u selima je počinilac zločina upotrebio sredstva iz ilegalnog arsenala. Nema, dakle, pravila o poreklu oružja koje izvitopereni um (jer ovakva dela normalan čovek ne može da izvrši) može da upotrebi u svom krvavom piru. Može sa papirima, može i bez. Oružje i nije najstrašnije u ovakvim slučajevima. Najstrašniji su mozak i duša mlađanih pucača. I saznanje da su to neki obični derani iz komšiluka, kakve svakodnevno srećemo na desetine. Da li je, Gospode pomozi, svaki od njih potencijalni zločinac? Hoćemo li kroz tako tamne naočari da posmatramo svoje naslednike?
Naravno da nećemo, ali činjenica jeste da su mladi drugačiji nego ranije. A krivica za to nije na njima, nego na nama, njihovim roditeljima, pre svega, ali i na državi i njenom sistemu obrazovanja i svačega drugog. I na ličnom i na nacionalnom planu smo se pogubili u trci za materijalnim blagostanjem, u dodvoravanju liberalnom kapitalizmu i usvajanju njegovog sumnjivog sistema vrednosti sa sve iskarikiranim ljudskim pravima. Zato se sa decom malo družimo, zato ih ne poznajemo, zato bleje u nekakve ekrane po čitav dan, zato nisu socijalizovani, zato nemaju poštovanje i empatiju za bilo koga… U relativno uskom krugu ljudi do kojih dopiru moje reči već dugo govorim o tome. Žao mi je što sam u pravu. Žao mi je što smo slepi kod očiju i gluvi kod ušiju, što je postalo normalno mišljenje da je novac najbitniji i da sve može da se kupi, da svako ima cenu. Vreme je za potpunu rekonstrukciju društva u mnogim oblastima, inače će đavo sve zajedno da nas odnese u… izvestan broj nekih lepih roditeljskih organa.
Na navedene užasne događaje nadležne državne službe su odgovorile navrat-nanos, jer vremena nije bilo, onako kako su znale i umele, korak levo, korak desno, tamo-amo, drži, ne daj, sve u svemu – moglo je i bolje. Ali, mnogo šta je moglo (i moralo) bolje, i to odavno. Možda se onda ovakve stvari ne bi desile. Ajde što kasnimo za razvijenima nekoliko decenija, za to još i ima objašnjenja, ali što kasnimo sami za sobom, to mi nikako nije jasno.
Onda nam se, usred jada, pravo niotkuda, vratilo vreme mitinga i kontramitinga, jer političarima je sve politika. Neću da iznosim stav šta mislim ko je u pravu i zašto, jer moje mišljenje i nije važno, prosto samo konstatujem šta se dešava. Nema tog gologuzog događaja na koji ne mogu da se namaknu političke gaće, koje god boje one bile. Ma, čak i kad imaju žute mrlje napred a braon pozadi, važno je da su tu, da nisu neke druge. I neću dalje o politici, napolju je ovog proleća već kišno i dovoljno blatnjavo, ne moram i političkim blatom da kaljam životnu nam sredinu.
E… kao keče na vrh naše govnj… ups, čokoladne torte, krajem maja je došao južnosrbijanski Kurta, ili tako nekako, sa svojim i tuđinskim uniformisanim Murtama, puškama, šok-bombama, bodljikavim žicama, oklopnim vozilima, da zavodi strahovladu nad nezaštićenim narodom u kolevci srpstva. Da utera lažne gradonačelnike gde im mesta nema niti će biti. Nole im je, u ime svih nas iz …deset i neke, putem stakla kamere i flomastera, poslao jasnu poruku iz Pariza te su na njega odmah skočili dežurni hejteri i poljubili ga pravo u… čelo junačko. Rekoh ja onomad da sport uopšte nije jednostavna stvar.
A naši momci i devojke ne popuštaju. Ovih dana, eto, Novak Đoković dobro gura na Šljaka openu, ni Olga Danilović se ne šali, Dušan Borković vozi i voza šta, koga i kako treba, Nikola Jokić je maestralno otvorio veliko NBA finale i verujem da vodi Denver ka prvoj tituli, basketari 3×3 kidaju na svetskom prvenstvu, vaterpolisti Novog Beograda su u finalu Lige šampiona… ne znam baš sve, neka oproste oni koje nisam pomenuo. Mesec pred nama biće mnogo lepši od prethodnog. Malo li je toliko uspešnih ljudi iz male zemlje sa malo stanovnika?! Drčni jesmo, ali činjenica stoji da nam je teritorija mala a stanovništvo malobrojno. Nego… ima li ko jači?
Toliko za ovaj put. Do sledeće prilike, svako dobro!
Saša Edi Đorđević
Rođen je na Božić 1969. godine, u Smederevu, gde živi i radi. Otac je jedne divne Sare. Diplomirani je oficir policije, po činu potpukovnik. Autor je pet romana (Janičar, Ustanik, Četnik, Doktor i Umetnik), filmskog scenarija Leptir i pozorišne duodrame Ustanik te koautor dve pripovetke (Golubica i Leptir) i filmskog scenarija Majka. Član je Udruženja književnika Srbije i Udruženja književnika Republike Srpske. Pevač je, basista, tekstopisac i kompozitor rok benda Patrias, koji je objavio dva albuma (Put i Imperator). Kao kaskader i glumac je učestvovao u snimanju mnogih domaćih i stranih kinematografskih ostvarenja.
Pratite nas i na našim društvenim mrežama:
Dodaj komentar