MediaSfera
Piše: Milica Ašćerić, master komunikolog
Foto: Tijana Janković-Jevrić
Tajac. Grcaji. Bol i patnja. Tužna sam i sanjam. Košmare.
Sada su svi pametni. Tuga.
Sada kažu pričajte sa decom, a ne kažu da ih treba prvo osluškivati, posmatrati, voleti, maziti, paziti, brinuti o njihovom zdravlju (fizičkom, mentalnom, duhovnom…), pa tek kada znate koje teme ih zanimaju ili muče bistriti o tome. Koliko je to sve važno za decu toliko je važno i da roditelji budu srećni u toj porodičnoj zajednici, da imaju svoj unutrašnji mir jer to što nose u sebi emituju i oko sebe, a dete to prvo oseti.
Policija je rešenje. Nije najbolje, jer decu ne treba plašiti i zatvarati. Strah parališe, a dovoljno su istraumirani. Deca treba da budu deca. Treba im pre neka podrška koja ne opterećuje a to su divni pedagozi koji imaju želju, dobru nameru i dovoljno potrebnog znanja da, možda, organizuju u saradnji sa školama neke radionice podrške gde će moći kolektivno (zajedničkim snagama) da dolaze do prihvatljivih rešenja i odgovora, gde će moći da se detektuju problemi ali i gde će se isti rešavati, da brojevi telefona svih važnih instutucija uvek budu dostupni kako na sajtu škole, tako i na oglasnoj tabli na istaknutom mestu u školi. Škola ne sme da bude mesto svađa već pomirenja.
Stručnjaci su rešenje. Koji? Po kom kriterijumu znamo da je neko stručan, šta su merila? Evo imamo „ugledne stručnjake”, pa su omanuli. Da li roditelji danas moraju da budu stručnjaci u odgajanju svoje dece, ko sme da ima dete, jer kada ono okine neko mora da bude kriv? Da li je pojedinac, sistem, država ili društvo… Ko? Neko mora da bude kriv! Okej, nek’ bude, ali ko? Budite realni? Bar po prvi put u životu skinite maske i prestanite da budete licemerni, šta ste uradili da se ovo ne dogodi? Svako neka se zapita i zamisli. I? Tajac. Opet, muk i treba da trpimo.
Razoružati društvo, ali mi smo svi tempirane bombe. Ne zna se ko će kada i gde da pukne.
Kažu deci su puni ranci teških knjiga, veća je muka puna glava „teških” informacija i (samo)ubilačkih misli o kojima se ne priča, o izobilju neproverenog smeća koje im je dostupno putem starih i novih medija (posredstvom interneta). Sloboda nas je zarobila i blenemo svi u svetleće ekrane gde se ispoljava naš svađalačko-oslobodilački duh. Pih! Koliko smo samo vremena svog dragocenog života protraćili blenući u smeće, uglavnom. Asocijalni teško podnose društvo, kažu neki tamo stručnjaci, ostaje upitno kako socijalizovati društvo nadirućih zombija koji od pelena odrastaju sa telefonom u ruci. Pa hajde time da se pozabavimo za početak. Ko sme da ima telefon? Kome internet „đakonije” mogu da budu dostupne za konzumaciju, cenovna politika nekih paketa za decu i odrasle, stroga kontrola sadržaja…, na primer.
Uvek su drugi krivi što mi ništa nismo preduzeli? Jel tako? I, šta ćemo sad? Pa i tamo negde se deca ubijaju i to je njihova svakodnevica, samo što ubica u većini slučajeva bude likvidiran i tako se smanjuju troškovi suđenja. Mediji grunu jednu udarnu vest, još dve proširene i nikom ništa. Slučaj zatvoren. To je objašnjenje i rešenje, jer sve su probali i epilog je uvek isti. Šok. Tamo negde, nekima se desilo a sad imamo to nešto (pre)strašno, nezamislivo i užasavajuće kod nas. I? Šta? Sve što može drugima da se desi može i nama. Zaključak je jednostavan i boli stvarnost. Strašno boli, jer sada boli nešto naše što se najviše voli.
Znate šta? Sram nas bilo. Opet se poteže neargumentovana priča – kazne za roditelje, ali ne da plate polomljen prozor koji je zalutala kamenica ili lopta potkačila već zato što nisu edukovani da budu roditelji. Vrlo podsticajna mera za porast nataliteta. Jel tako? Pa dooobro ionako izumiremo?! Glupost u moru gluposti. Jedna manje-više. Najveća kazna lošeg roditeljstva jeste nevaspitano i neposlušno dete koje može da ima kakvu-takvu perspektivu zbog velikog izbora mogućnosti, ali kazna loše socijalno-ekonomske politike i društva u posrnuću jeste bolest pojedinca koji nije prepoznat kao „rafal za goli opstanak” što nema perspektivu. Nikakvu.
Ne, opet loš put! Dajte dobre primere uspešnog roditeljstva, neka više govore srećni ljudi u medijima jer oni znaju kako se do toga dolazi. Jeste jednostavno je reći – budi bolji i biće bolje, ali ajde uradi sad, kako? Uopšte nije jednostavno biti bolji od onih koji te pritiskaju a nimalo nisu dobri. Došli smo do donkihotizma, genijalni Servantes je to sve davno opisao u svom romanu. Ako niste pročitali, preporučujem. Glave treba više da nam budu zagnjurene u dobre knjige. Da li vam deca čitaju? Ne baš. Ne lažite više sebe ni druge, sve im je dostupno na interetu. Što bi? Ne moraju da zamaraju svoje male sive vijugice, sve je već neko drugi sažvakao. Zašto je sve ama baš sve dostupno? Bez mozga ili s pola mozga životarimo. Neko drugi će to rešiti. Ajde malo prikočite, obuzdajte se (ili zauzdajte se) i sjašite više s interneta! Za početak. Sankcionišite sebi i njima sve sadržaje u kojima je bilo koji vid i oblik nasilja. Korišćenje društvenih mreža da se naplaćuje i ko nema ili neće da plati nema šta tu i da traži. Kad se smanji masa manje će i da se talasa. O rijalitijima da i ne govorim. To smeće zabraniti i za emitere takvog i sličnog sadržaja treba uvesti najstrože kazne. Jel vam stvarno treba to dno na površini? Gde su nestali kulturno-obrazovni programi za decu i mlade? Ne razumem? Ko je šef države, ne razumem?
Svi dosadašnji eklatantni stručnjaci da svoje diplome sad lepo zgužvaju i bace u kontejner. Niste stručni ako vas neko bodri tapkanjem po ramenu već ako ste svesno stvarno nešto veliko uradili za ovo društvo, pa tek onda za državu, institucije, obrazovanje koje mora da ide pod ruku sa vaspitanjem, porodicu i decu. Iako na kraju lanca oni su naša budućnost i najsvetije što imamo. Porodica je naš hram koji treba da sačuvamo, za koji treba da se borimo i gde ljubav ne sme da spava već da se probudi i neguje. Tu je svetlost koja jedina može da nas sačuva od tame u koju nas guraju i gase, jer ako prihvatimo ovaj mrak i naša senka će nestati. Ostaćemo sami. Razumete. A sami ste ništa(vni). Jel to želimo? Razmislite šta su prioriteti. ‘Ajmo po toj liniji da rezonujemo.
I? Muk. Opet.
Od srede do srede trpimo (pre)dugo i iako sam pisala… setićete se kolumne „Ne nasedaj na nasilje”. Džaba, niko ne čita – naseli smo i ovo je kraj!
Budimo bolji i srećniji, volimo se više i delujmo pametnije. Sve ovo nas preskupo košta, a ko snosi troškove? Zna li se šta? Mi.
Sa velikim bolom u grudima i ove srede, iako teška srca, sve vas jako grlim jer su nam svima preko potrebni osećaji bliskosti i empatije. Najveća podrška porodicama koje su zavijene u crno i nema tih reči utehe koje sada mogu da dopru do njihovih srca. Molimo se zajedno za sve njih da pronađu svetlost isceljenja duševnog bola i skupe preostale atome snage bez koje neće moći dalje putem ovozemaljskog života iako ga nisu baš tako planirali… Niko nije.
Saoseća sa svima kojima duše plaču,
Milica A.
Milica Ašćerić
Rođena je u Beogradu, na Božić 1984, kao treće dete, a prva devojčica. Posvećena je sportu kao osnivač Sportsko-rekreativnog udruženja „Maja Fit 2016”, koje je nazvala po svojoj kćerki Maji. Majka je troje dece (Aleksandar, Maja i Lazar), kojima je posvetila svoju prvu ilustrovanu knjigu za decu „Smejuljci” (2021).
Radi kao brend menadžer magazina „Blic žena” i dnevnih novina „Blic” u kompaniji Ringier Serbia. Završila je Master akademske studije Komunikologije, na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu (2023), zvanje – master komunikolog. Nosilac je brojnih diploma i priznanja iz različitih oblasti.
Pratite nas i na našim društvenim mrežama:
Dodaj komentar