MediaSfera
Piše: Jasmina Vujadinović
Foto: Pixabay
Bezbrižno detinjstvo počne da bledi onog trenutka kad nas gubitak sledi. I ne kaže se uzalud da jedna nevolja nikada ne ide sama.
-Maro, slatka Maro, zbog koga bi ti srce stalo? – začikavali smo našu drugaricu.
I, nekako mi, nje bi žao, jer joj lepotu Bog nije dao. Al’ je zato dobrotom obdario.
Posle časova smo zajedno pošle kućama. Na njenom ćošku smo sedele i čavrljale dobrih pola sata o svemu i svačemu: cveću i pčelama, slavujima što pesmu poje i vetar razvigore, nadanjima koja nas u nebo uznose i ljubav nam donose.
Ni kiša, ni sneg, ni magle, ni oluje strašne nisu mogli da ugase vulkan naših želja i snevanja.
Mara izvadi svesku i poče da crta po praznom papiru. Pažljivo je povlačila poteze granitnom olovkom: glava, trup, noge, ruke: sve je ’’oživelo’’ za par minuta. I na kraju brčići.
-Jovan! – izustih iznenađeno, bacivši pogled preko njenog ramena.
Mara je spustila olovku, podigla glavu i stidljivo se nasmešila: obrazi su joj goreli kao oganj. ’’Da’’, odgovorila je kratko.
List sa breze je pao i u kosu joj se zavukao: da je mogao nešto da kaže, čulo bi se: ’’Beži, on te laže!’’. Ovako, biće što biti mora, nema zbora.
-Možda nisam devojka za njega: on je veseo, a ja stidna…- tiho će Mara, duša prava.
-Hajde sa mnom do moje kuće. Nešto ćemo već smisliti – predložih joj.
Nasmešila se kao dete, nevino i iskreno. Celo njeno, ne tako lepo lice, sijalo je od zadovoljstva: nisko čelo, čupave obrve kao ’’nadstrešnica’’ iznad sitnih smeđih očiju uokvirenih debelim crnim okvirom za naočare; kvrgav nos, ’’zečje’’ usne i klempave uši, koje su provirivale iz retke crne kose do ramena.
-Lepa, ni da potrčim ne mogu kako valja… Jovana jure najzgodnije devojke u našoj školi – tužno će Mara, gledajući ispred sebe dok smo se približavale mojoj kući.
-Ne pričaj koješta. Momci vole punačke devojke, koje imaju gde da štipnu, a ne one koje trče za njima – rekoh i obe se slatko nasmejasmo.
U kući nije bilo nikoga, tako da smo nesmetano mogle da prionemo na posao.
U škrinji smo našle stvari, koje su se tu ko zna kako zatekle: ženske letnje i zimske šešire velikih i malih oboda za sve prilike, plisirane suknje za dame srednjih godina, cipele sa niskim potpeticama i kaišićima oko zgloba, kožne ’’pismo’’ tašnice, svilene košulje sa čipkanim kragnama i perjane šalove u beloj, plavoj i ružisatoj boji.
Činilo se da je devojački sanduk bez dna. Osećale smo se kao mađioničari: pucnemo prstima i, eto magije.
-Hoću, hoću…belu beretku! – uzviknu svečano Mara, teatralno je izvadi i nataknu je na glavu – Baš mi lepo čuči – šeretski će ona, uz moje odobravanje i aplauz.
Zeleno-žuti papagaj Kića je zalepršao krilima: ’’Baš mi lepo čuči, baš mi lepo čuči…’’, ponavljao je stojeći na obodu čaše, koja beše na trpezarijskom stolu.
-Hvala Kićo! – zahvalile smo mu se, a on odmah ponovio: no, ogledajući se u čaši, malo se zateturao i naglavačke uleteo u nju.
Tu je vrag odneo šalu. ’’Šta ćemo sad?’’, upita Mara zabrinuto.
Da je upao u veću čašu, lako bismo ga izvukle, ovako… jadni Kića nije mogao ni da se pomeri.
-Znam šta ćemo! – oduševljeno će Mara. Prišla je stolu i čašu nekoliko puta podizala i spuštala u ujednačenom ritmu: Kića je odjedanput ispao kroz otvor i slobodno zalepršao krilima: ’’Baš mi lepo čuči, baš mi lepo čuči…’’, pevušio je radosno i vratio nam osmeh na lica.
-Eto vidiš, Maro, tvoje samopouzdanje nije malo – rekoh oduševljeno.
Od tada je Mara svakog dana dolazila u školu u plavoj ili roze plisiranoj suknji, koja joj je pokrivala punačke gležnjeve, ili u dugačkim crnim pantalonama sa nogavicama koje su se širile od kolena do belih cipela-patika. Odozgo je nosila belu dugačku košulju i preko crni mantilić. Kosa joj je bila skupljena u rep, a čelo pokriveno šiškama.
-Maro, izgledaš fenomenalno! – rekoh oduševljeno – A sa cvikama si kao prava naučnica.
-Hvala ti, Lepa – odgovori ona i pocrvene.
Kraj školske godine se približavao. Jovan je muku mučio sa biologijom. ’’Zašto ne pitaš Maru da ti pomogne?’’, predloži mu Boris na moje nagovaranje.
Jovan se malo premišljao, prstom gladio brčiće: i pristao. ’’Što da ne. Ali, ako hoćete i vas dvoje da idete sa mnom kod nje posle časova’’.
-Daj kosku! – prihvatih u cugu i svo troje odosmo do Mare.
Otvorila nam je vrata, misleći da sanja. Seli smo za veliki okrugli sto. Njena mama nam je sipala čaj od hibiskusa sa dosta limuna i meda. Isprva stidljivo, Mara poče da nam priča o vlažnosti vazduha neophodnoj biljkama.
-Koja biljka najbrže raste? – upitala je Jovana. On je ’’belo’’ pogleda.
-Da li vas dvoje, možda znate? – Mara se obrati Borisu i meni. Tobože smo malo razmišljali i odgovorili odrečno: bilo nam je bitno da njih dvoje uspostave komunikaciju.
Mara je kažiprstom spustila naočare na pola nosa, dobro nas osmotrivši i poče ozbiljnim tonom. ’’U pitanju je bambus. U Japanu je zabeležen rekord gde je stabljika bambusa za 24 sata porasla 131 centimetar. Pored drvenastih bambusa, koji dostižu visinu drveća, postoje i bambusi koji podsećaju na trave i retko kad prelaze visinu od metra’’, objasni pokazujući nam i fotografije.
Jovan je upijao svaku njenu reč: Boris i ja zadovoljno namignusmo jedno drugom.
Pratite nas i na našim društvenim mrežama:
Dodaj komentar