MediaSfera
Piše: Saša Edi Đorđević
Foto: Nenad Bocko Živanović
…žuta kuća, ti-ti-ti, žuta kuća, ta-ta-ta, žuta kućica… i tako dalje. Simpatična pesmica koju je većina nas naučila u osnovnoj školi, mnogi znaju i da je odsviraju na klaviru jer je veoma, veoma jednostavna. I bila bi ona divna uspomena na detinjstvo, da, ni kriv ni dužan, njen naslov nije postao jeziv podsetnik na strašne stvari koje su se pre dvadeset i koju godinu dogodile nekim nedužnim ljudima.
Ukratko, posle povlačenja jugoslovenske vojske sa Kosova i Metohije, posle rata protiv NATO pakta i albanskih ekstremista, u kojem smo i pobedili i izgubili, kako već ko smatra, na tom delu Srbije su realnu vlast osvojile horde terorista. Naravno, uz svakojaku podršku mentora sa Zapada, ali i Istoka. Zna se ko su i jedni i drugi. E, kad bagra dođe na vlast, odnosno kad neformalno zagospodari nekom teritorijom, praktično bez ikakve kontrole i ograničenja, ona počinje da se ponaša kao apsolutni vlasnik tuđih života i imovine. Najupečatljiviji primer poslednjih godina jeste ISIS i teror koji je ta paradržavna katastrofa sprovodila svuda gde je spustila svoju krvavu šapu.
Na jugu Srbije, neki silnici, po njima ratni heroji, po nama ratni zločinci (bez obzira na izostanak sudskog epiloga, mi imamo daleko više dokaza i saznanja za svoje tvrdnje nego oni za svoje), a svakako dobro organizovani horizontalno, vertikalno i međunarodno, napravili su svetsku mrežu za trgovinu ljudskim organima. Na kakav stravičan način su do njih dolazili, kako su pripremali tržište i kako su isporučivali “robu” – opšte je poznato. Stradali su mladi i zdravi Srbi, ali i Albanci koje su vladari života i smrti smatrali nelojalnima. I neke prostitutke, kao da njihova profesija, obavljana milom ili silom, nije već sama po sebi dovoljno stradalnička.
Strašan simbol te (oprostite mi, medicinari) kriminalno-medicinske operacije postala je neka žuta kuća nakraj nekog sela u nekoj albanskoj zabiti. Njegovo ime je najmanje bitno. Tamo su neljudi odvodili odabrane “donatore” i radili im ono što su im radili, da bi za ljubav đavola bez rogova, novca, delove njihovih tela isporučivali kupcima širom sveta. Tako je jedna lepa pesmica sa početka ovog teksta postala podsetnik na užasnu sudbinu žrtava međunarodnih kriminalaca, i na užasna dela njihovih mučitelja, nekih ljudi koji su do juče bili sasvim obični, komšije i prijatelji, a koji su se odjednom pretvorili u zveri spremne da čereče ljude naživo zarad šake para. Kad god čujem ili se setim njenih stihova i melodije, obuzmu me istovremeno tuga i bes. Duboka tuga i bes nemoći.
U gomili izvršilaca otmica, prevoza i čuvanja otetih, utvrđivanja njihovog zdravstvenog stanja, uzimanja organa od živih i mrtvih i njihovog transporta do konačnog odredišta, ubijanja žrtava i prikrivanja zlodela, nalazi se i izvestan broj lekara. To su ljudi koji su položili Hipokratovu zakletvu, staru gotovo dve i po hiljade godina, kojom su se dobrovoljno obavezali da pomažu drugima svojim lekarskim znanjem. Vraćam se na jednu od prethodnih kolumni: dali su reč. I pogazili je nogama umazanim krvlju nedužnih. A ako nemaš reč – nisi čovek. U njihovom slučaju – veliki si nečovek. Za njihov zločin nijedna kazna nije dovoljna. Oličenje tih ljudi je ono, izvinite zbog prostote, francusko govno Bernar Kušner, lekar, političar i diplomata, sa sve svojim usiljenim, satanskim smehom kao uvodom u ciničan odgovor na pitanje novinara o njegovoj umešanosti u trgovinu organima na KiM i u Albaniji.
Mnogo mi je žao što postoje razlozi da napišem sledeće redove. Zakletvu gaze i oni koji ofrlje pristupaju problemima svojih pacijenata, uplašenih ljudi koji im poveravaju svoje zdravlje, time i sam život. Oni koji drže bolesnike na čekanju sve dok ovi ne nađu dovoljno novca da im tutnu u džep, a za operacije koje bi trebalo da budu pokrivene zdravstvenim osiguranjem, da ne kažem besplatne. Oni koji traže pun koverat čvrste valute da urade nešto za šta su već plaćeni. E, takvih mi je odavno pun… koverat. Treba ih izopštiti iz profesije. Naravno, privatni sektor je nešto drugo, to je biznis u kom pliva ko kako zna i leči se ko ima dovoljno sredstava.
Divnim ljudima u našim zdravstvenim ustanovama (Bogu hvala, velika ih je većina, uverio sam se u to lično, nebrojeno puta), koji su iskreno posvećeni lečenju nesrećnika sa ugroženim zdravljem i obavljaju taj težak posao na najsavesniji mogući način, moramo da pružimo najbolje uslove, zasluženo poštovanje i velike (ne solidne, već velike) plate, dostojne njihovog dugogodišnjeg školovanja, znanja i učinka. To je nešto o čemu država mora hitno da se postara, pre nego što nam ih pojedu neke Austrije, Nemačke, Švajcarske i ostale ale. Da napomenem, nisu medicinski radnici jedini na koje taj princip mora da se primeni.
Majko Srbijo, probudi se pre nego što ti većina stručnih i sposobnih ljudi, uglavnom mladih, odmagli preko granice! Pre nego što u žutoj kući nakraj sela ne ostane da živi samo stara majka jer ćerkine vredne ruke rade… daleko negde, ko zna gde.
Toliko za ovaj put. Do sledeće prilike, svako dobro!
Saša Edi Đorđević
Rođen je na Božić 1969. godine, u Smederevu, gde živi i radi. Otac je jedne divne Sare. Diplomirani je oficir policije, po činu potpukovnik. Autor je pet romana (Janičar, Ustanik, Četnik, Doktor i Umetnik), filmskog scenarija Leptir i pozorišne duodrame Ustanik te koautor dve pripovetke (Golubica i Leptir) i filmskog scenarija Majka. Član je Udruženja književnika Srbije i Udruženja književnika Republike Srpske. Pevač je, basista, tekstopisac i kompozitor rok benda Patrias, koji je objavio dva albuma (Put i Imperator). Kao kaskader i glumac je učestvovao u snimanju mnogih domaćih i stranih kinematografskih ostvarenja.
Pratite nas i na našim društvenim mrežama:
Dodaj komentar