MediaSfera
Piše: Jovana Ješić
Roditelji su mi govorili da je potpuno normalno da ti prijatelj bude srcu bliži od nekog sa kim si u krvnom srodstvu. Ja u to u početku nisam mogla da poverujem, ali onda kada sam videla prijateljstvo između mojih roditelja i komšija koji žive preko puta nas shvatila sam da je to tačno, čak je i moja mama jednom prilikom rekla kako joj je žao što joj taj komšija nije brat, ili što joj njegova žena nije sestra. Toliko ih je mama volela, kao da su joj rođeni brat i sestra.
Elem, kraj sebe imam ljude koji su mi bliži nego familija. Imam prijatelje, par njih, družimo se godinama, odavno ih ne smatram prijateljima, već svojom porodicom. Imam dve tetke, mamine sestre od strica, svi moji prijatelji znaju za njih dve, jednu znaju kao majku lavicu sa troje divne i pametne dece koje ja beskrajno volim, a drugu znaju kao tetku koja voli knedle sa šljivama, jer kad god sam sa društvom u gradu i kad prođemo pored Ferdinand knedli ja okrenem tetku da proverim da li je kod kuće pa ako jeste, ja joj donesem knedle. Iako mi one nisu najbliži rod, mom srcu su najbliže. Kao i Taca, moja “dalja” sestra. Dalja – po krvnoj liniji, ali mnogo bliža od nekih koji su mi po krvnoj liniji “bliži”.
Dakle, nije bitno porodično stablo, nije bitna krvna linija, bitno je ko zauzima prostor u našem srcu.
Kada je mama umrla oko mene se isplelo neobično pleme predivnih ljudi koji su mi pružili ono što su najbolje umeli. Ljubav, zagrljaj, veru i toplinu. Strpljivo su slušali moje priče koje sam pričala iznova po hiljaditi put, pružali su mi čvrste zagrljaje dok nisam stala na noge. Pridigla sam se zahvaljujući njima, zahvaljujući ocu, bratu, Taci, prijateljima, tim tetkama i njihovim porodicama. Kada se danas osvrnem na te teške dane ja budem ponosna. Budem ponosna na ljude koje imam kraj sebe i ne znam rečima da objasnim koliko su mi važni ti moji ljudi.
Čovek shvati iznenada, uvek spoznaja dođe sama i nezvana odjednom. Tako sam ja, dok sam pila kafu i sedela nasuprot loze, zagledana u nju, shvatila da su me neki ljudi koji su mi rod najrođeniji mnogo povredili, shvatila sam da me iskorišćavaju, da ne brinu o mojim emocijama, ne pitaju istinski kako sam, već samo reda radi. Shvatila sam da su isto tako iskorišavali moju mamu, a ona je, baš kao i ja bila slepa od ljubavi, jer kada nekoga beskrajno volimo onda nam je teško da uvidimo da nas te osobe iskorišćavaju.
Spoznaja dođe iznenada, tokom najobičnijeg dana, najobičnijeg momenta, te je tako došla i meni i shvatila sam da više ne želim da provodim vreme sa tim i takvim ljudima, već želim da dane provodim sa dragim ljudima koji su mi mnogo bliži od onih koji su mi po krvnoj liniji bliži.
Izreka kaže – “krv nije voda”, ali ipak možda jeste.
Volim i pronalazim se u onoj pesmi Massima Savić: “Imam mali krug velikih ljudi s kojima sanjam, za koje se trudim, uz koje znam tko sam zapravo ja”.
Imam mali krug velikih ljudi. Imam moje ljude. “Sazviježđe smo kad se spojimo”.
Jovana Ješić
Rođena je 20.01.2001. godine u Beogradu. Studentkinja novinarstva koja kroz tekstove promoviše svoj pogled na svet i oplemenjuje čitalački um tekstovima koje piše. Radi kao novinarka Original magazina i PR književnice Ljiljane Šarac. Hobi joj je pisanje, u slobodno vreme čita knjige i bavi se preduzetništvom. Promoviše svoj pogled na svet i oplemenjuje čitalački um tekstovima koje piše. Voli da putuje. Ima svoju stranicu: https://jovanajesic.wordpress.com/
Pratite nas i na našim društvenim mrežama:
Dodaj komentar