MediaSfera
Kada sam upisala fakultet prvo, uvodno, predavanje mom smeru održala je grupa profesora sa novinarskih predmeta. Među njima je bio i jedan profesor o kom nismo ništa znali do tad, posle smo saznali da je u najmanju ruku veoma zahtevan, ali i pravičan. Teško je kod njega stići do ispita, ali kad se stigne posle je sve lako. Mnogi sa njegovim predmetom diplomiraju, u osmoj godini studiranja, ali ko marljivo radi i poštuje njegova pravila neće biti u tom problemu.
No, da se vratim na taj prvi oktobarski dan na fakultetu.
To uvodno predavanje je bilo koncipirano tako da nam ti profesori predstave fakultet, naše obaveze i predmete, ali i samu profesiju koju smo odabrali tada iz čiste ljubavi ne znajući uopšte šta nas čeka.
Profesor o kom je bilo reči u redovima iznad započeo je predavanje rečenicom “Dobar dan kolege i koleginice, danas je lep i sunčan dan, ali vi ipak živite u Srbiji”, ta rečenica od tog momenta odzvanja u mojoj glavi, već tada je profesor ostavio snažan utisak na mene. Posle smo saznali da se sa njim nećemo sresti do kasnijih godina studija, a ja sam jedva čekala ponovni susret, jer sam znala da ću na njegovim predavanjima uživati.
Ove godine, taj profesor je predavanje započeo sa “Dobar dan, poštovane i uvažene kolege i koleginice, kada ste upisali ovaj fakultet rekao sam vam da je dan lep i sunčan, ali da vi ipak živite u Srbiji. Za ovih par godina ništa se nije promenilo. Drago mi je što ste i dalje tu, u klupi, u osunčanoj slušaonici 1, to što ste ovde znači da niste odustali od novinarstva i moja dužnost je da vam sada kažem da se u novinarstvu kredibilitet i dignitet grade užasno dugo i da će vam biti potrebno mnogo vremena da ljudi počnu da vam veruju, a verujte mi da se to poverenje gubi u sekundi, zato pazite šta ćete da pišete”.
Naježila sam se i tada, a i sada ponovo.
Elem, svako naredno profesorovo predavanje je imalo fantastične uvode i ne, nisu to rečenice koje je on svakoj generaciji govorio, ti uvodi su bili sveži kao jutarnja štampa, svi ti uvodi su se odnosili na nešto važno od te nedelje, svako predavanje je profesor započinjao osvrćući se na nedelju za nama i ukazivao nam je na sve što su mediji tada pogrešno uradili – izveštavanje o silovanoj devojčici, svetsko prvenstvo stavljeno u senku zarad ljubavnih skandala, umesto postavljanja pitanja samo objavljivanje klasičnih PR tekstova, naslovne strane bez ekonomskih tema i bez bavljenja važnim stvarima, na naslovnim stranama samo 1 čovek i kič i šund u svim bojama i oblicima.
No, time sada ipak ne želim da se bavim, već želim da se bavim profesorima. Dakle, verovatno ste do sada shvatili, ali ne bi ni bilo loše reći, da mi je ovaj profesor omiljeni profesor.
Zašto?
Zbog uvodnih reči na početku svakog predavanja. Zbog teatralnosti tokom svih predavanja. Zbog njegovog odnosa prema studentima. Zbog njegove ljubavi prema novinarstvu i zbog nesebične želje da tu istu ljubav prenese na nas. Zbog toga što je on profesor za primer drugima. Napisao je knjigu koja je literatura za njegov predmet, knjiga se poziva i na stara novinarska pravila medijskih magnata, ali je ipak i oplemenjena svežim informacijama, novim pravilima i u njoj se nalazi veliki broj tekstova koji služe za primer šta valja, ali i šta ne valja. Kroz njegova predavanja i iz njegove knjige učimo kako novinarstvo treba da izgleda, kako mi, novinari treba da radimo i na koji način možemo da se zaštitimo od ovoga što se danas naziva novinarstvom, a šta profesor definiše kao poraz i propast sedme sile.
O profesoru i o tome koliki je uticaj on ostavio na mene mogla bih da pišem beskonačno dugo, ali ovde ću se zaustaviti, verujem da ste shvatili kakav je. Ono što želim da kažem jeste da mi je žao što nema više ovakvih profesora na mom fakultetu, jer da je samo malo više ovakvih profesora koji nesebično ulažu vreme i znanje, da je samo malo više profesora sa željom da poboljšaju literaturu, a ne da u 2023. godini iz pojedinih predmeta učimo kako će portali izgledati u 2014. godini zbog zastarelih podataka i stare literature, da je samo malo više njihove posvećenosti nama, već sutra bi novinarstvo bilo kvalitetnije i profesionalnije, a mi bismo bili obrazovaniji i bolji novinari.
Međutim, velika većina profesora je nezainteresovana i ne žele da prenesu na nas ljubav prema profesiji, mada je pitanje gaje li oni uopšte tu ljubav, nije ni čudo kakve generacije izlaze sa fakulteta i u kakve medije ulaze. Nije ni čudo što novinarstvo propada sve dublje i dublje kad dolaze generacije bez pameti, svesti, savesti, bez ljubavi prema profesiji i bez želje da steknu kredibilitet i dignitet i da budu priznati novinari koji će novinarstvo izvući iz mulja notornih laži, senzacionalizma, kiča i klikbejta.
Toliko od mene za ovaj put.
A da, predmet sam položila sa ocenom 8, radujem se sledećem susretu sa profesorom. Taj susret je neminovan i uslediće kada budem upisala master program koji on vodi na mom matičnom fakultetu. Ali ipak to neće skoro uslediti, jer tek treba da se odsluša nova grupa predmeta i da se ti isti predmeti polože. Nadam se da će sledeće nedelje, kada predavanja počnu, da nas dočekaju profesori poput mog omiljenog, profesori sa željom da nas nauče gradivo, ali da nas nauče da volimo i poštujemo svoj poziv koji je veoma važan.
Jovana Ješić
Rođena je 20.01.2001. godine u Beogradu. Studentkinja novinarstva koja kroz tekstove promoviše svoj pogled na svet i oplemenjuje čitalački um tekstovima koje piše. Radi kao novinarka Original magazina i PR književnice Ljiljane Šarac. Hobi joj je pisanje, u slobodno vreme čita knjige i bavi se preduzetništvom. Promoviše svoj pogled na svet i oplemenjuje čitalački um tekstovima koje piše. Voli da putuje. Ima svoju stranicu: https://jovanajesic.wordpress.com/
Pratite nas i na našim društvenim mrežama:
Dodaj komentar