Kolumne Sizifov posao

Milica Ašćerić: Od želje do zvezde

MediaSfera

 

 

Piše: Milica Ašćerić

Foto: Tijana Janković-Jevrić

 

Kako starimo, možda je mudrije reći sazrevamo i lepše zvuči iako nije najtačnije, ali nije sad to ni važno… hoću da kažem drugo – želje nam se menjaju. Dobrooo, ajde sve se menja, ali želje… one su nekako važne, zbog njih postavljamo ciljeve, pomeramo granice, radujemo se ako se ispune i sve se vrti oko njih. Život ide…. Ne stojimo, ne cupkamo, pomeramo se kako jednu po jednu željicu-zvezdicu štikliramo dajemo prostora da se rađaju nove, veće, sadržajnije…




Želela sam kao mala da postanem doktorka, da lečim ljude ali ne lečim ih lekovima. Ne lečim ih skalpelom, iglom i koncem, niti injekcijama… lečim ih rečima. One su milozvučne i blagodatne, za one koji ih slušaju i razumeju mogu biti oaza mira i izvor mudrosti dok nasuprot tome mogu ostati na nivou šumova ili bujice besmislica. Ako ne lečim druge, sebe sigurno… da. Lečim.

Želela sam da budem top model ali je mama ugovor koji mi je ponuđan kada sam imala svega 13 godina pocepala i rekla – ne! Tada to nisam razumela. Mislila sam da je najveća veštica i uništiteljka mog života, a danas sam joj zahvalna. Danas sam top model za svoju dušu, sebi i svima koji u meni vide neku svetlost, mističnost i magiju. To je lepota. Prava lepota nije vaš odraz u tuđim očima, već onaj koji vidite u ogledalu.

Želela sam da budem glumica. Vežbala sam dikciju sama u sobi dok me brat nije isprepadao iznenadnim upadom i pitanjem: „Jel ti to pričaš sama sa sobom?” Nisam želela da pričam sama sa sobom poželela sam da to neko i čuje, vidi, prepozna, poistoveti se…. Počela sam da pišem.  Glumim, ali na svoj način. U tišini. Gluma je u svakom segment našeg života i ova zvezdica je štiklirana.

Želela sam da se zaljubim. Kad nisam umrla!? Rekla sam tad’ i nikad više. I opet sam se zaljubila… I opet… više se ne plašim. Ne umire se od zaljubljenosti… vidite, živa sam, ali za ljubav… život dajem.

Želela sam da se ostvarim kao majka. Prvi, drugi, treći put… Želela sam tri života, jer dvoje je prosta reprodukcija. Znala sam da svetu nas dvoje ostavljamo slavnih troje, ono što nam je najvrenije i najsvetije. Ostvarila sam i ovo.

Želela sam da budem učiteljica, da učim đake svemu i svačemu. Da znaju bolje i više baš zato što sam ja njihov mentor, edukator, prenosilac znanja. Danas učim svoju decu i to sam ostvarila.

Želela sam stan, auto, skupu garderobu, posao gde mogu da budem svoja, prijatelje pozitivno šašave i od ljubavi bolećive kao što sam ja… ooo daaa i ove zvezdice sam štiklirala.

Koje su mi želje preostale? Da onima koje volim ostvarim njihove i pomognem im da sa neba skinu svoje zvezdice, a lako ćemo ih štiklirati ako smo živi, zdravi i imamo maker trunčicu sreće. Trunčica po trunčica i bićemo…. presrećni.

Zato je važno da se želje rađaju i štikliraju. I da znate, ima ih raznih i čudnih, ne ostvaruju se u obliku i na način baš kako želimo, ali ostvare se… Strpljivo i nema odustajanja. Pre ili kasnije svaka željica-zvezdica biva štiklirana. Eto ostvarih još jednu. Za mene dosta i od mene toliko do naredne srede.

Sve lepe želje od srca da vam se ispune,
želi vam zvezda

Milica A.

 


Milica Ašćerić

Rođena je u Beogradu, na Božić 1984, kao treće dete, a prva devojčica. Posvećena je sportu kao osnivač Sportsko-rekreativnog udruženja „Maja Fit 2016”, koje je nazvala po svojoj kćerki Maji. Majka je troje dece (Aleksandar, Maja i Lazar), kojima je posvetila svoju prvu ilustrovanu knjigu za decu „Smejuljci” (2021).

Radi kao brend menadžer magazina „Blic žena” u kompaniji Ringier Serbia i pohađa master akademske studije Komunikologije, na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu. Nosilac je brojnih diploma i priznanja iz različitih oblasti.

 

 


 

Pratite nas i na našim društvenim mrežama:

Facebook

Instagram

Twitter

LinkendIn

 

 

 




Dodaj komentar

Click here to post a comment

Vodovodska 187 L

PTICE NA UZGLAVLJU

Jedna od mnogih

(Post) istina (post) demokratije

22. Beogradski festival igre

Kategorije

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .