MediaSfera
Piše: Saša Edi Đorđević
Foto: Nenad Bocko Živanović
Na mestu prošlogodišnjeg (slobodno se može reći) stradanja, srpski orao Novak Đoković se digao iz prašine u koju su ga bacilli nerazumni, bahati i nadmeni australijski političari željni predizbornih poena, raširio je krila i počistio i protivnike i kritičare i delom nenaklonjenu publiku sa sve pijanim provokatorima. Pomenute predstavnike vlasti su na izborima odavno počistili sami Australijanci. Toliko su bili važni da ih se danas bolje sećamo mi nego građani te države-kontinenta. Odnosno, jedino po čemu će ostati zapamćeni jeste bespotrebno maltertiranje jednog vrhunskog sportiste i dobrog momka.
Zadržavanje na aerodromu, smeštaj do okončanja postupka (pritvor?) u poluraspalom migrantskom kampu, blaćenje u medijima i javnosti, suđenje u par krugova i sramna odluka o deportaciji, uz osudu dela svetske javnosti koji je podlegao korona-histeriji te skoro potpuno odsustvo podrške kolega sručili su se na Novakova leđa, kao da je on lično odgovoran za pandemiju i da je otputovao Ozijima u goste sa namerom da zarazi sve njih, a pride i njihove kengure, koale i dingose (što je, valjda, potpuno moguće, jer je virus onomad prešao sa životinje na čoveka, pa što ne bi i obrnuto). A sve to samo zbog toga što je brigu o svom zdravlju vodio samostalno, tj. nije poverovao u bajke farmaceutskog lobija o nikada brže pronađenoj i u meso naroda ubrizganoj vakcini.
Godina je prošla, prestao je lov na antivakserske veštice, promenili su se ljudi i pravila i Nole je dobio pravo da ponovo slobodno zgazi na australijski pesak i beton Rod Lejver arene. Zgazio je i teniske rivale, iako povređen i zbog toga ponovo nezasluženo vređan i omalovažavan. Uz podršku svog tima i savremene medicine, izjednačio se po broju osvojenih gren slemova sa jednim od najvećih rivala, vratio na svetsko mesto broj jedan, gde će, to se unapred znalo za slučaj da osvoji turnir, ostati dovoljno dugo da postane apsolutni rekorder u broju nedelja provedenih na toj poziciji, uterao je protivnicima strah u kosti pred naredne turnire (gde ga budu pustili da igra, naravno, jer nije stra’ od korone samo u te Australije), prošetao pehar po Melburnu i dostojanstveno napustio mesto svog najvećeg uspeha.
I isplakao se kao dete posle poslednjeg poena, tokom proslave u svojoj loži, slomljen emocijama, delimično zaklonjen od objektiva kamera i mobilnih telefona telima rođaka, trenera i prijatelja. Sve muke je izdržao stoički,još od prošlog januara, nije se mnogo oglašavao u vezi sa proterivanjem, nije kukao, nikoga nije prozivao ili uvredio, ćutao je i strpljivo čekao trenutak trijumfa. Na put mu se, na samom turniru, isprečila povreda zadnje lože, više nego momci sa druge strane mreže, budući da je odavno poznato da njegovi rezultati zavise samo od njegovog stanja i da, kad je zdrav, fokusiran i u dobroj formi, nema toga ko može da ga porazi. Pravo niotkuda, omeo ga je i incident sa ocem, čije su fotografisanje sa fanovima nedobronamerni iskoristili da izvrše dodatni pritisak na Novaka. Prevazišao je sve probleme i vratio se gde mu je mesto. Ostalo je bilo samo još da olakša dušu i otud suze.
Junačke suze, uzrokovane nepravdom, neosnovanim osudama, nepoštovanjem, omalovažavanjem i uvredama od onih koji mu nisu ni do kolena. Najboljeg sportistu sveta razapeli su na krst bolesno ambiciozni, zavidni, mali ljudi, bilo da su iz sveta politike, tenisa ili tek pratioci sportskih dešavanja. Smatram da je, posle ovakvog povratka i rezultata, Nole konačno zaseo na GOAT presto, odnosno dobio pečat na povelji za najboljeg tenisera svih vremena.
Mi, Srbi, imamo na koga da budemo ponosni. Jer, njegov uspeh jeste i naš. I biće. Kao što jeste i što će biti slučaj i sa vrhunskim rezultatima Nikole Jokića i drugih košarkaša i košarkašica, Ivane Vulete (bivše Španović) i drugih atletičara i atletičarki, pa vaterpolista, odbojkaša i odbojkašica, strelaca oba pola (ne zamerite, ne znam koja se reč, po novosrpskom, koristi za ženu – strelca: strelica, strelkinja, streljačica ili neka druga), veslača i veslačica, kajakaša i kajakašica, fudbalera i svih ostalih sjajnih sportista iz našeg nacionalnog korpusa. Ali i mladih matematičara, fizičara, informatičara i druge zlatne dece i svih ostalih koji sa ovdašnjim genima osvajaju svetske vrhove.
I treba da se identifikujemo sa njima. Šta je u tome loše? Zar nisu nekada i ratovi rešavani u dvobojima najspremnijih, najjačih boraca sukobljenih strana, umesto da čitave vojske stradaju? Danas takvih ratova nema, kamo lepe sreće da ne bude nikakvih. A potreba za herojima ostaje, samo što su oni u ovo doba drugačiji. Zato, neka su nam živi, zdravi i uspešni, a mi ćemo da se ponosimo njima, da ih nosimo na majicama, slikamo po zidovima i kačimo po društvenim mrežama.
Jedan komšija, bivši naš koji je sada njihov, reče pre neki dan da smo šaka jada. Kao broj jesmo, po drugom, bogme, nismo. I nikada nećemo biti. Jer imamo mozak, srce i još ponešto.
Toliko za ovaj put. Do sledeće prilike, svako dobro!
Saša Edi Đorđević
Rođen je na Božić 1969. godine, u Smederevu, gde živi i radi. Otac je jedne divne Sare. Diplomirani je oficir policije, po činu potpukovnik. Autor je pet romana (Janičar, Ustanik, Četnik, Doktor i Umetnik), filmskog scenarija Leptir i pozorišne duodrame Ustanik te koautor dve pripovetke (Golubica i Leptir) i filmskog scenarija Majka. Član je Udruženja književnika Srbije i Udruženja književnika Republike Srpske. Pevač je, basista, tekstopisac i kompozitor rok benda Patrias, koji je objavio dva albuma (Put i Imperator). Kao kaskader i glumac je učestvovao u snimanju mnogih domaćih i stranih kinematografskih ostvarenja.
Pratite nas i na našim društvenim mrežama:
Dodaj komentar