Na putu u raj Priče

Jasmina Vujadinović Put u raj: Srebrnjak za sreću

MediaSfera

 

 

Piše: Jasmina Vujadinović

Foto: Pixabay

 

Ono što se ima, završiti se mora, jer u suprotnom stići će vas noćna mora. Koliko puta ste na kamen stali, a da niste znali da li će vas umor savladati? Misli naviru dok se srce steže. Ima li smisla i ravnoteže? I sve to tako biva, samo dok se sniva.




„Leposava, Leposava! Probudite se da popijete lek“, drmusala me sestra, koja je izgledala kao nevesta.

Lenjo se protegoh i sedoh na krevet.

„Sestro, draga, idite do vraga!“, odbrusih joj.

Ona se na moju grubost nije obazirala, već mi je tutnula šaku lekova, koje sam brže-bolje zavukla pod jastuk. Sestra je za to vreme uzela injekciju, pljusnula me po zadnjici i taman kada je trebalo da je ubrizga, začu se zapomaganje iz sobe preko puta:

„Sestro, sestro, pao sam sa kreveta!“

Umesto da mi je dala injekciju, sestra je revnosno pojurila ka vratima, sa sve mojom kožom, koja se razvlačila po podu. Tamo negde na hodniku, setila se da me ubode iz sve snage, pa je pustila moju kožu kao iz praćke, zbog čega sam se munjevito zakucala za zid. I onesvestila.

Stigoh tako na puteve znane u detinjstvu popločane.

Kad sam bila mala, odvažno sam stala i sve greške ovoga sveta, sasula sam u lice onima kojima to smeta.

Ne znam šta da kažem, ali neću da vas lažem. Sve što vidite ovde, to su znaci slobode.

I to tako biva dok su tu kadifi i svila. Al’ kad se muka javi, nastane zbrka u glavi.

Recitacije osnovaca su se ređale jedna za drugom. Za školsko takmičenje svih odeljenja četvrtog razreda, pripremali smo se godinu dana.

Kada je došao red na mene, odvažnim korakom uputila sam se ka bini u beloj haljini na crvene tufne i u crvenim lakovanim cipelama, kose skupljene u rep. Mirno sam stala ispred drugara i zagledana u njihova lica, zagrmela sam iz sveg glasa:

„Da’l ste hteli ono što ste smeli? Vi znate šta me veseli. Dečja radost je dečja iskra, a to neke od vas najviše pritiska.

Kudi, moli, vas glava ne boli. Nijedna dečja vriska, ne prođe bez vašeg stiska. Da li ste i vi nekada bili mali i šta ste tada znali? Ono zrnce nade u vaš napredak, odjedanput stade.

Zato, deco draga, čim vidite da vas vreba nešto straga, podignite glas do neba, čuće vas i medved i zeba. A kad se oni skupe, utihnuće i oluje i trube.

Ja da kleknem neću! Ako treba hodaću i po drveću i da vas postidim umeću. Saginjati se nikad neću, jer verujem u dečju sreću!“, završila sam moju pesmu u zanosu.

Stradanje, ponos, prkos – sve do čega mi je najviše stalo, unela sam u te stihove.

„Lepa, kad budeš recitovala, budi ubedljiva i sve će dobro proći“, posavetovao me je moj deda Dule, kojeg sam obožavala.

I tako i bi. Kad sam završila, svi u sali su sedeli nepomično, a onda kao da su se trgli iz sna, poskakali su sa stolica i gromoglasno aplaudirali.

„Bravooo!“, orilo se. „Bravooo!“

Svi iz odeljenja potrčali su da mi čestitaju, a članovi žirija su mi svečano uručili novčanu nagradu. Taman dovoljnu da ceo razred odvedem na ’’srneća leđa’’ i limunadu.

Kad smo izašli iz poslastičarnice, produžili smo do ’’ćoška’’ pored školskog dvorišta, koje je bilo naše čuveno sastajalište. Pogledah u nebo i uzviknuh oduševljeno: „Eno sokola!“

Svi smo izvili vratove u nadi da će možda sleteti do nas. U tom trenutku, Petar izvali: „Ja sam prvi video sokola!“

U prvi mah, pomislili smo da se šali. Petar je ustao sa ograde na kojoj smo sedeli, zaustavio se ispred mene sa desnom rukom iza leđa i odsečno ponovio da je prvi video sokola.

„Šta lupetaš? Kako te nije sramota? Ja sam prva videla sokola!“, uzvratih odvažno.

„’Ako ne budeš rekla da sam ja prvi video sokola, gađaću te ovom ciglom!“, zapreti mi ljutito Petar i pokaza ciglu u desnoj ruci.

U pitanju je bila odbrana časti, te bez dvoumljenja ponovih: „Ja sam prva videla sokola!“

Petar je zakoračio i iz sve snage mi zafrljačio ciglu u glavu. Nastalo je komešanje, cika i vriska mojih drugarica. Petar je potrčao koliko ga noge nose, dok su mu moji drugari bili za petama.

U toj gužvi na mene niko nije obraćao pažnju, sve dok krv sa čela nije počela da se sliva niz moje lice, stapajući se sa crvenim tufnama na haljini i ulivajući se u moje crvene lakovane cipele. Nikakav bol nisam osetila, osim radosti zbog hrabrosti.

Pomislih kako je vreme da odem do mog deda Duleta i da mu se pohvalim zbog osvojene nagrade, za koju je on najzaslužniji. Kad me je video na vratima, trudio se da ne deluje zabrinuto. Blago me podigao, uneo u kuću i položio na krevet. Uzeo je vatu i alkohol da dezinfikuje ranu na čelu za koju je konstatovao da nije duboka i da će brzo da zaraste.

„Deda Dule, pobedila sam na takmičenju!“, uzviknuh radosno u želji da čvorugu koju sam dobila na čelu bacimo u drugi plan.

„Bravo, Lepa! Znao sam da će tako biti“, odgovori blago moj deka kao „od brda odvaljen“, sa debelim crnim veđama, gustom talasastom smeđom kosom, krupnim plavim očima i predivnim osmehom, koji je bio odraz njegove duše.

„Kad duh pada i kad slabi, mozak mi ne radi. Ali kad sam jaka, moguća su čuda svaka“, odgovorih mu.

„I ja imam nešto za tebe. Ovo je za moju najbolju unuku!“, reče mi deka i dade mi kutiju sa srebrnjakom.

„Dobro pazi, on ima čarobnu moć. Kad god budeš u nevolji, samo ga protrljaj i bićeš spašena“, doda uz šapat i namignu mi.

 

Pratite nas i na našim društvenim mrežama:

Facebook

Instagram

Twitter

LinkendIn

 

 




Dodaj komentar

Click here to post a comment

Vodovodska 187 L

PTICE NA UZGLAVLJU

Jedna od mnogih

(Post) istina (post) demokratije

22. Beogradski festival igre

Kategorije

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .