Edionica Kolumne

Saša Edi Đorđević: Put putuje moj jaran…

MediaSfera

 

 

Piše: Saša Edi Đorđević

Foto: Nenad Bocko Živanović

 

 

Toliko pominjana, hvaljena i osporavana ljudska prava su, verujem, zamišljena kao način da se, na nivou čitave međunarodne zajednice, osiguraju sloboda i bezbednost svakog čoveka, koje god on rasnog, nacionalnog, verskog, političkog, seksualnog ili nekog drugog opredeljenja bio. Negde su oberučke prihvaćena, negde su nametnuta na razne načine, negde nisu ni razmatrana.




Kada se o njima radi, veoma je bitan odgovor na pitanje: šta su donela tamo gde su primenjena? Koliko je njihovo prihvatanje, regulisanje kroz propise i sprovođenje u praksi donelo dobrog a koliko lošeg? Nesporno je da je posle dizanja prašine u vezi sa ljudskim pravima došlo i do dizanja svesti o ugroženosti mnogih ljudi čija situacija ranije nije posmatrana na način da im treba razumevanje, zaštita, pomoć, podrška…

U Srbiji, na primer, započeta je ozbiljna borba protiv porodičnog nasilja, nasilja nad decom, vršnjačkog nasilja itd. Štite se i prava seksualnih manjinskih grupa, što je u dobroj meri ispravno, mada autor ovih redova smatra da se preteruje sa pričom o njihovoj ugroženosti i da se ona bezobzirno natura i zloupotrebljava na razne načine, stvarajući tako još veći otpor u sredini koja i inače ne gleda blagonaklono na tu populaciju.

Na planetarnom nivou, ljudska prava su predmet razmatranja i zaštite uglavnom u zapadnjačkoj kulturi, odnosno u velikoj većini zemalja Evrope, Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Australiji (a i oni su ih se setili tek kad su osvojili, opljačkali i pobili koliko god im je bilo moguće). Dalje od toga teško i sporadično dobacuju, mislim da nikada i neće biti nešto bolje. Slučajno? Bojim se da nije.

Da pomešam malo babe i žabe, poznata su proročanstva o padu Evrope pod muslimansku vlast, a sva ona tu, moram reći, strahotu smeštaju negde u sredinu ovog veka. Zašto strahotu? Zato što način života ovde i način života tamo ne mogu da idu jedan uz drugi. Zato što smo mnogo ratovali. Zato što su mnogi tamošnji narodi živeli u kolonijalnom ropstvu i rado bi se osvetili porobljivačima. Zato što se uopšte ne razumemo. Zato što narodi Balkana, a čini mi se naročito Srbi, vrlo dobro znaju kako izgleda život pod takvom vlašću.

Kakva je veza između ljudskih prava i proročanstava? Pre nekoliko godina, da ne gnjavim datumima, iznenada su Albanci sa Kosova počeli, masovno i maltene pešice, da idu u Zapadnu Evropu, navodno trbuhom za kruhom. Od administrativne linije između srpske pokrajine i ostatka zemlje do granice sa Mađarskom prevozili su ih naši taksisti i drugi prevoznici, mahom ilegalni, sa dobrim njuhom za laku zaradu i lošim moralom. Ekonomski migranti su probijali sve barijere, prelazili granice i stizali tamo gde su se uputili. Između ostalog, zahvaljujući tome što je evropska moć odbrane granica smekšana, da ne kažem uništena upravo – ljudskim pravima!

Pitali smo se otkud odjednom selidba albanske sirotinje u pečalbu na takav način. Kad, ne lezi vraže, odgovor nam je stigao ubrzo, sa druge strane sveta, tj. Bliskog Istoka i Afrike: usled rata u Siriji, Islamske države i ostalih tamošnjih ludorija, milionski talas (uglavnom) muslimanskih izbeglica zapljusnuo je Evropu. Sačinjen pretežno od mladih, zdravih i pravih muškaraca. Što bi se reklo – vojno sposobnih. I, gle čuda, putovali su, i putuju i dan danas, bar preko naše teritorije, na isti način kao onomad Albanci: pešice i ilegalnim prevozom srpskih transportnih lakomoralnih biznismena. I, gle čuda, uspevaju da probiju sve barijere, pređu granice i stignu tamo gde su se uputili. Pritom, nemaju nikakva dokumenta. Ali imaju (većina njih) nove, kvalitetne, čitaj skupe mobilne telefone i poprilične svote novca. Kako god, uz ovu situaciju odlično ide onaj stih Put putuje moj jaran, putujem i ja… Iz bezbednosnih, ekonomskih ili nekih drugih razloga, napustiše domovinu i preplaviše stari kontinent.

Kad se sve sabere, čitava priča liči na uspešan probni balon i odličnu realizaciju nekakvog projekta. Nisam pristalica teorija zavere, ali pokušavam da kritički posmatram stvari i shvatim šta se zaista dešava. I čini mi se da imamo ozbiljan problem. Jer, ne dolaze oni da bi se uklopili u postojeće društvo, nisu takvog kova, nisu tako vaspitani, nema ničega što bi im promenilo psihologiju nakon petnaest vekova života pod istim sistemom. Bojim se da dolaze da bi ovde napravili društvo na koje su navikli i, gle ironije, od kojeg su pobegli.

I tako, red proročanstava, red teorija zavere, red posmatranja situacije na terenu, red razmišljanja… U proročanstva verovatno ne treba da verujemo. Niti u teorije zavere. U svoje oči, uši i zdrav razum bi trebalo. Jer, put putuje moj jaran… Putuj, Evropo!

Toliko za ovaj put. Do sledeće prilike, svako dobro!

 


Saša Edi Đorđević

 

Rođen je na Božić 1969. godine, u Smederevu, gde živi i radi. Otac je jedne divne Sare. Diplomirani je oficir policije, po činu potpukovnik. Autor je pet romana (JaničarUstanikČetnikDoktor i Umetnik), filmskog scenarija Leptir i pozorišne duodrame Ustanik te koautor dve pripovetke (Golubica i Leptir) i filmskog scenarija Majka. Član je Udruženja književnika Srbije i Udruženja književnika Republike Srpske. Pevač je, basista, tekstopisac i kompozitor rok benda Patrias, koji je objavio dva albuma (Put i Imperator). Kao kaskader i glumac je učestvovao u snimanju mnogih domaćih i stranih kinematografskih ostvarenja.

 

 

 

 

 


 

Pratite nas i na našim društvenim mrežama:

Facebook

Instagram

Twitter

LinkendIn

 

 




Dodaj komentar

Click here to post a comment

Vodovodska 187 L

PTICE NA UZGLAVLJU

Jedna od mnogih

(Post) istina (post) demokratije

22. Beogradski festival igre

Kategorije

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .