MediaSfera
Piše: Saša Edi Đorđević
Foto: Nenad Bocko Živanović
Od moje prošlonedeljne kolumne ostade “ništa”. Naši fudbaleri nisu uspeli da se plasiraju u drugu rundu na šampionatu u Kataru, tako da nisu dopikali loptu do pete utakmice. Zaustavljeni su na trećoj.
Još jednom, iskreno, koliko god gorak ukus u ustima bio posle ispadanja iz takmičenja, hvala selektoru, igračima i ostatku tima što su učinili da nekoliko dana budemo deo svetske elite. Imali smo, kao i obično kada je ova igra u pitanju, mnogo veća očekivanja nego što je bilo realno. Ako je za ikakvu utehu, zajedno sa nama se za let spremaju Nemačka, Belgija, Urugvaj, Danska…
Ono što je na mene ostavilo najjači utisak, kada je naša nacionalna selekcija u pitanju, mogu da opišem jednom jedinom rečju: brzina. Nedostajala nam je naročito u odbrani, koja je u dobrom delu, na sve tri utakmice, bila šuplja kao sir proizveden u jednoj zemlji-rivalu iz grupe, onoj koja nas je ispratila kući (konačno, mada nam je svima bilo jasno već posle poraza od Brazila da stvari neće ići kako smo se pre početka prvenstva nadali). Nije to problem od juče, samo što se sada veoma jasno videlo koliko smo sporiji od drugih. Prosto je bolo oči. A bolo nam je i mrežu. Ni na sredini terena i u napadu nismo imali baš munje nebeske, ali to se nekako lakše podnosi. Posle njihovih grešaka ostane uzdah, greške zadnje linije su bolne. A ona je bila spora, ponekad i zbunjena, neuigrana, golman nam je često bio na teškim mukama. Rekao bih da je sreća što nismo primili i više golova (a primili smo ih osam na tri utakmice, što je previše za ekipu koja želi dobar plasman).
No, u nekim stvarima smo postigli izuzetnu brzinu. Recimo, u susretima sa Kamerunom i Švajcarskom smo vrlo brzo preokrenuli rezultat posle početnog šoka i vođstva protivnika. A onda još brže uspeli da izgubimo stečenu prednost, dozvolivši prvima da izjednače, a drugima i da povedu. Ta dva obrta su nas poslala kući. Pokazali smo izvesnu brzinu i u gubitku snage i, samim tim, padu u igri. Najkasnije, dali smo gol u 53. minutu. I to je bio jedini naš pogodak u drugom poluvremenu. Kada se tome doda da smo i oba gola protiv Brazilaca primili u tom delu igre, jasno je da se posle pauze na sredini utakmice maltene nismo videli na terenu. Nažalost, to je stara boljka srpskog fudbala i bojim se da je se nećemo skoro rešiti.
Ostaviću sada sport po strani, jer postoji još mnogo stvari u vezi sa kojima se naš narod posvađao sa brzinom, u ovom ili onom smislu. Na primer, već dvadeset i dve godine trčimo ka Evropskoj uniji i nikako da tamo stignemo, iako nam je na granicama na zapadu, severu i istoku. Čak su i najbitniji faktori u tom klubu bivših samostalnih država udaljeni samo hiljadu-dve kilometara, a mi tu distancu ne uspevamo da savladamo duže od dve decenije. Tu nam, izgleda, baš fali brzina. Ili trčimo pogrešnom stazom. Ili se to društvance nekako volšebno izmiče od nas. Ili nas malo zezaju. Ili nam tamo jednostavno nije mesto. Kao i obično, vreme će pokazati.
Takođe, vrlo smo brzi u odricanju od prijatelja. Koliko god oni činili za nas, dovoljno je da jednom ne učine ono što mi želimo i očekujemo, da nam ne izađu u susret, pa ćemo da ih zaspemo drvljem i kamenjem, da pronađemo hiljadu njihovih mana i zaboravimo sve što je bilo pre.
Zatim, siguran sam da smo svetski rekorderi u brzini zaboravljanja zločina koji su nad nama činjeni i prevođenja drugih iz statusa ratnih gubitnika, krvnih neprijatelja i zlotvora u status pobednika, prijatelja i braće. U najmanju ruku, dobrih saradnika i pouzdanih partnera. Što je najgore, nije nam dosta da tu trku istrčimo jednom, nego se vraćamo iznova i iznova, svaki put propadajući u sve dublju rupu na cilju.
Na kraju, ali ne i najmanje bitno, veoma smo spori u promeni samih sebe na bolje. I dalje bacamo đubre gde god nam je zgodno, parkiramo automobil zauzimajući dva parking mesta, obaramo pešake na pešačkim prelazima kao kegle, ostajemo da sedimo u javnom prevozu iako pored nas stoji starac ili trudnica, guramo se i svađamo u redovima u prodavnici, bolnici, ispred banke, pravimo besmislene zalihe nečega što svakako ne možemo da kupimo za čitav život… Ovo jesu manje-više svakodnevne sitnice, ali su odlična ilustracija našeg čoveka. Kad se budemo rešili samoživosti i počeli da iskreno ljubimo bližnjeg svog, ili makar da mislimo i o njegovim potrebama, naš narod i društvo krenuće napred. Bez toga, džaba nam bio bilo kakav ekonomski napredak i porast standarda, džaba nam bili svi uspesi i sve medalje sportista i đaka i sve drugo čime se dičimo.
Toliko za ovaj put. Do sledeće prilike, svako dobro!
Saša Edi Đorđević
Rođen je na Božić 1969. godine, u Smederevu, gde živi i radi. Otac je jedne divne Sare. Diplomirani je oficir policije, po činu potpukovnik. Autor je pet romana (Janičar, Ustanik, Četnik, Doktor i Umetnik), filmskog scenarija Leptir i pozorišne duodrame Ustanik te koautor dve pripovetke (Golubica i Leptir) i filmskog scenarija Majka. Član je Udruženja književnika Srbije i Udruženja književnika Republike Srpske. Pevač je, basista, tekstopisac i kompozitor rok benda Patrias, koji je objavio dva albuma (Put i Imperator). Kao kaskader i glumac je učestvovao u snimanju mnogih domaćih i stranih kinematografskih ostvarenja.
Pratite nas i na našim društvenim mrežama:
Dodaj komentar