MediaSfera
„Prilikom zaklјučenja ove naše mirovne konferencije u Versaju, ja moram da izrazim svoje veliko žalјenje što je s političke pozornice sveta nestalo jedno veliko istorijsko ime, a to je Srbija“,Žorž Klemanso, predsednik francuske vlade na kraju Versajske konferencije kojom je okončan Prvi svetski rat.
1.decembra 1918. godine u Beogradu, u Kući Krsmanovića na Terazijama, regent Aleksandar Karađorđević je, u ime svog oca kralјa Petra I, proglasio ujedinjenje Kralјevine Srbije, kojoj su se nešto ranije priklјučile Srpska Vojvodina i Kralјevina Crna Gora, sa „zemlјama nezavisne države Slovenaca, Hrvata i Srba“.
Svečanom proklamovanju državnog jedinstva Srba, Hrvata i Slovenaca prethodili su zaključci Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba iz pokrajina Austrougarske i odluka skupština Vojvodine i Crne Gore o ujedinjenju sa Srbijom.
Narodna skupština Srba, Hrvata, Bunjevaca, Slovaka, Rusina i ostalih naroda iz Banata, Bačke i Baranje donela je 25. novembra 1918. Odluku o prisajedinjenju Vojvodine Kraljevini Srbiji. Velika Narodna skupština srpskog naroda u Crnoj Gori odlučila je 26. novembra 1918. u Podgorici da se „Crna Gora s bratskom Srbijom ujedini u jednu državu“.
Prema podacima Arhiva Jugoslavije, u međuvremenu, pritisnut razvojem događaja, Središnji odbor Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba doneo je, posle izvesnog premišljanja, 24. novembra 1918. odluku o ujedinjenju sa Srbijom i uputio delegaciju u Beograd.
Na proglašenju, 1. decembra, u Adresi, koju je u prisustvu prestolonaslednika Aleksandra, članova srpske vlade i delegacije iz Zagreba pročitao Ante Pavelić „Zubar“, saopšteni su zaključi da Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba „proglašava ujedinjenje države Slovenaca, Hrvata i Srba sa Srbijom i Crnom Gorom u jednu jedinstvenu državu“, da vladarsku vlast na čitavoj teritoriji novostvorene države vrši kralj Petar I, odnosno regent Aleksandar Karađorđević, kao i da se obrazuju jedinstvena parlamentarna vlada i narodno predstavništvo.
Narodno vijeće izrazilo je želju da se Privremeno narodno predstavništvo formira sporazumno između Narodnog vijeća i predstavnika naroda Kraljevine Srbije, ustanovi odgovornost vlade prema parlamentu, ostanu dotadašnje pokrajinske uprave, koje će biti odgovorne autonomnim predstavništvima i pod kontrolom države, da se Konstituanta izabere na osnovu opšteg, jednakog, ravnopravnog, tajnog i proporcionalnog prava glasa, a definitivne državne granice budu u skladu sa etnickim granicama na osnovu principa narodnog samoopredeljenja.
U Regentovoj „Proklamaciji“, kao odgovoru na „Adresu“ Narodnog vijeća iz Zagreba stajalo je:
„Gospodo Odaslanici!
Pripremajući to saopštenje uveren sam da ovim činom ispunjavam svoju vladarsku dužnost, jer njim samo privodim konačno u delo ono što su najbolјi sinovi naše krvi, sve tri vere, sva tri imena, s obe strane Dunava, Save i Drine, počeli pripremati još za vlade blažene uspomene moga dede, Kneza Aleksandra I, i Kneza Mihaila, ono što odgovara želјama i pogledima mog naroda, te u ime Nј. V. Kralјa Petra I proglašavam ujedinjenje…
Živeo ceo narod Srpski, Hrvatski, Slovenački!“
Prestolonaslednik Aleksandar je u ime kralja Petra Prvog proglasio „ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca”, i rekao da će obrazovati vladu koja će biti odgovorna narodnom predstavništvu i čiji će prvi i najvažniji zadatak biti utvrđivanje državnih granica u skladu sa etnografskim načelima.
Prvodecembarske izjave kao „konstitutivni akt” predstavljale su osnovu državnopravnog provizorijuma u novostvorenoj državi Kraljevini SHS od ujedinjenja do donošenja Vidovdanskog ustava 1921. U tom periodu najvišu vlast u Kraljevini SHS predstavljali su kralj, odnosno regent Aleksandar, vlada i Privremeno narodno predstavništvo. Prva vlada KSHS obrazovana je 20. decembra 1918., a Privremeno narodno predstavništvo sastalo se 1. marta 1919.
Stvaranje Kraljevine SHS
Početak Velikog rata je Kraljevinu Srbiju, njen narod i vojsku stavio pred velike žrtve i iskušenja. Procena je da je oko 100.000 vojnika tokom petomesečnih borbi 1914. godine izbačeno iz stroja. Sam rat nametao je i potrebu da se definišu ratni ciljevi: bilo je to oslobođenje zemlje s jedne strana, a s druge oslobođenje i ujedinjenje, kako se tada govorilo, neoslobođene južnoslovenske braće. Definicija jugoslovenskog programa srpske vlade trebalo je da bude izgrađena na tezi o etnički jedinstvenom južnoslovenskom narodu.
Kraljevina Srbija je u južnoslovenskom programu videla ostvarenje svog nacionalnog cilja koji je započet još u 19. veku. Bila je to teza o ujedinjenom srpstvu, o svim Srbima u jednoj državi, koja nije mogla da bude ostvarena a da u tu novu državu ne uđu i drugi narodu – tada Hrvati i Slovenci jer ostali narodi sa ovih prostora te 1914. godine nisu bili priznati.
Na samom početku Prvog svetskog rata Kraljevina Srbija zvanično je obelodanila da su njeni ratni ciljevi ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca, što je naglašeno Niškom deklaracijom Skupštine Srbije, 7. decembra 1914. godine. U njoj je stajalo – „Uverena u rešenost celog srpskog naroda da istraje u svetoj borbi za odbranu svoga ognjišta i svoje slobode, vlada Kraljevine smatra kao svoj najglavniji i u ovim sudbonosnim trenucima jedini zadatak, da obezbedi uspešan svršetak ovog velikog vojevanja koje je, u trenutku kad je započeto, postalo ujedno borbom za oslobođenje i ujedinjenje sve naše neslobodne braće Srba, Hrvata i Slovenaca“.
Sile Antante nisu odobravale ratne ciljeve Kraljevine Srbije. Smatrale su da su zahtevi Srbije preambiciozni i nerealni.
Usledilo je obrazovanje Jugoslovenskog odbora 1915. godine, koji su sačinjavali istaknuti Srbi, Hrvati i Slovenci sa prostora tadašnje Austrougarske mahom intelektualci opredeljeni za stvaranje nove zajednice Južnih Slovena. Oni su napustili Austrougarsku kako bi iz Rima, Pariza, Londona, i drugih centara, radili, propagandnom i političkim kontaktima, u pravcu stvaranja nove zajedničke države. Pojedini među njima priključili su se kao dobrovoljci srpskoj vojsci na Solunskom frontu.
Jugoslovenski program srpske vlade bio je ugrožen već 1915. godine. Saveznici su Italiji, kako bi je privukli u rat na svojoj strani, obećali deo prostora Austrougarske monarhije koji je srpska vlada videla kao deo jugoslovenskog programa. Italiji je Antanta, između ostalog, dala veliki deo Dalmacije i zapadni deo Slovenije.
Tajnim Londonskim ugovorom neformalno je nuđeno ali nikad garantovano i teritorijalno proširenje Kraljevine Srbije. Dok god je kod velikih sila postojala teza o očuvanju Austrougarske monarhije, priča o jugoslovenskoj državni nije dolazila u obzir. Srbiju su velike sile, pa čak i američki predsednik Vudro Vilson u svojih 14 tačaka, videle kao Kraljevinu koja će zajedno sa Crnom Gorom posle rata izaći sa uvećanim teritorijama. Srbiji bi po tadašnjem viđenju velikih sila, koje je bilo u opticaju do leta 1918. godine, pripala Bosna i Hercegovina, deo Dalmacije sa gradovima Split, Dubrovnik pa sve do Bara i Jovana Medovskog u Albaniji.
Ovo u istoriji poznato kao malo rešenje, a u polularizmu kao „velika Srbija“, nije odgovaralo tadašnjem nacionalnom cilju Kraljevine Srbiji. Problem je bio taj što bi se veliki deo srpskog naroda koji je živeo na teritoriji današnje Vojvodine našao van te zemlje, kao što bi van granica te proširene Srbije ostao i najveći deo srpskog naroda koji je živeo na teritoriji tadašnje Slavonije, Dalmacije i Hrvatske.
Srpska vlada zato tokom rata istraja na velikom odnosno južnoslovenskom rešenju. Na predlog srpske vlade, obrazovan je 1915. godine Jugoslovenski odbor sastavljen od političkih predstavnika Južnih Slovena iz Austrougarske koji su se nalazili u emigraciji. Hrvatski i slovenački političari koji su se nalazili u emigraciji ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom videli su kao jedino rešenje pitanja Dalmacije, koja je obećana Italiji.
Srpska vlada i članovi Jugoslovenskog odbora potpisali su tokom rata nekoliko deklaracija kojima su pokušavali da definišu uređenje buduće države, najpre jula 1917. godine Krfsku deklaraciju, a potom novembra 1918. godine i Ženevsku deklaraciju… Ali pre Ženevske deklaracije, desile su se stvari koje će u velikoj meri odrediti događaje na ovim prostorima.
Posle nemačke ofanzive u leto 1918. godine kojoj se pridružila i Austrougarska i posle sloma svih pokušaja uspostavljanja separatnog mira sa Habzburškom monarhijom, sile Antante odlučuju da Dvojna monarhija nestane sa političke scene Evrope. Američki predsednik Vudro Vilson proklamuje pravo naroda na samoopredeljenje.
Bila je to prilika za ostvarenje južnoslovenskog programa i ujedinjenja, jedini je problem bio taj što su ga Srbi videli na jedan, a Hrvati i Slovenci na drugi način.
Na prostorima nekadašnje Austrougarske monarhije 29. oktobra 1918. godine osniva se Država Slovenaca, Hrvata i Srba sa centrom u Zagrebu. Tu državu sačinjavaju teritorije na kojim su živeli južnoslovenski narodi koji su nekada bili u sastavu Austrougarske monarhije.
Istoričari i danas različito vide ulogu i postojanje ove države koja je trajala nešto više od mesec dana. Jedni smatraju da je ona bila samo prelazno rešenje, samo pozicija boljih pregovaračkih uslova tokom ujedinjenja sa Srbijom, dok drugi smatraju da je ta država tražila i da od velikih sila nije dobila međunarodno priznanje i da je na primeru Države SHS narušen princip prava naroda na samoopredeljenje.
Sem što nije međunarodno priznata, država SHS imala je i probleme i na unutrašnjem planu. Italijanska vojska počela je da osvaja one teritorije koje su joj Londonskim ugovorom obećane. Italijanske trupe bile su nadomak Ljubljane, osvajaju Zadar i Knin i nalaze se ispred Splita. S druge strane, na prostoru Slavonije i Hrvatske vlada anarhija. Nekadašnji vojnici, koje su zbog boravka u šumi prozvali „zeleni kadar“, pokušavaju da u trenutku raspada velikog carstva uzmu kolač dobiti i za sebe. Pridružuju im se i kriminalci i počinje pljačkanje velikih poseda, zamkova, napadi na sveštenike, imućnije seljake. Vojne snage Države SHS bile su male i neznatne.
S jedne strane ugrožena od Italijana, a s druge od anarhije i haosa koji je vladao, Država Slovenaca, Hrvata i Srba nema drugo rešenje no da pozove srpsku vojsku u pomoć i 4. novembra 1918. godine Narodno vijeće Države SHS poziva srpske vojnike da dođu i da ih oslobode i zaštite. Prema tome, tu nema nikakve reči o okupaciji, kako se često u politički obojenim tumačenjima danas čuje.
Odluku Države SHS da prvog decembra krene u ujedinjenje sa Srbijom ubrzale su i odluke skupština u Sremu, Banatu, Bačkoj i Baranji, na kojima je odlučeno da ove zemlje uđu u bezuslovno ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom bez obzira na odluke Zagreba budući da su ove teritorije pripadale Državi SHS. I Zemaljska vlada Dalmacije traži bezuslovno ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom. U opasnosti od Italijana, koji su već zauzeli veći deo zemlje, u Splitu poručuju Zagrebu da, ako oni neće, Dalmacija će sama ući u ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom.
I u Crnoj Gori na Podgoričkoj skupštini donosi se jednoglasna odluka o direktnom i bezuslovnom prisajedinjenju, kao i odluka o detronizaciji kralja Nikole Petrovića.
I tako je 1. decembra 1918. godine u Beogradu stvorena nova kraljevina koja se najpre zvala Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, a početkom dvadesetih Kraljevina SHS. Svaki od naroda koji je ušao u nju imao je svoje interese. Srbi su smatrali da će u Jugoslaviji ostvariti svoje nacionalno ujedinjenje, Hrvati i Slovenci su kroz Jugoslaviju sačuvali teritorije i krčili put ka nezavisnosti. A iskreno jugoslovenstvo? Gde je ono ostalo? Da li je zaista i postojalo? Nesumnjivo da, ali u manjinskim intelektualnim krugovima.
Čija je (naša) Jugoslavija?
Srbija je za tu državu žrtvovala četvrtinu stanovništva i svojom diplomatijom od ovog prostora stvorila činioca političke stvarnosti Evrope. Srbija je uvela ostale jugoslovenske narode u novu državu na pobedničkoj strani, tako da oni nisu plaćali ratne kontribucije.
Oni koji su platili najveću cenu za Jugoslaviju smatraju je svojom državom.
Jugoslovenske političke elite su od samog početka došle u sukob oko pitanja kako se formira država. Srpska vojska je stala na granice države koja nastaje u ratu, na maču. To je iskustvo srpskog naroda koji se u istoriji nije sretao sa nagodbom i ugovorima kao načinom formiranja države.
Hrvatski političari, s druge strane, istrajavali su na korpusu ubeđenja stečenih životom u dualnoj monarhiji — država nastaje „ugovorom“; države koje se stapaju u zajednicu zadržavaju suverenitet. Nasuprot tome ideal srpske političke elite bila je jedinstvena država. U ime nje srpski političari su potisnuli sopstvenu nacionalnu svest, prihvatili ideju o „troimenom narodu“ i odbacili teze o „ugovoru“ i postojanju posebnih država i istorijskih pokrajina..
Srbi u tom trenutku ne znaju ni šta je višenacionalna država. Srbija je u tom trenutku balkanska država, a Jugoslavija je panonska, alpska, podunavska, mediteranska… Srbija u Velikom ratu gubi mladu elitu, a Srbiju u Jugoslaviju uvode stari političari kojima to predstavlja krunu političkog delovanja. To su ljudi u godinama koji ne razumeju novi prostor i nove odnose. U novoj državi Srbi imaju vojsku i politiku, ali nemaju ekonomiju. Ekonomija se nalazi sa druge strane barikade…
Dodaj komentar