MediaSfera
Piše: Milica Ašćerić
Foto: Tijana Janković-Jevrić
Te prebili dečaka u osnovnoj školi kome je zbog dobijenih povreda odstranjena slezina, te profesorki izmakli stolicu u srednjoj… vesti samo pljušte i to ne bilo kakve nego veoma uznemirujuće i krajnje iritantne do te mere da je teško ostati imun na ovaj kurcšlus. Da je to nešto novo – nije, ali da treba opet da pognute glave prođemo pored ovakvih gnusoba – ne, nikako! Pošto smo toliko ćutali i toliko trpeli da mi dođe da vrisnem iako nikada to nisam znala, čak sam sebe prvi put u životu čula da vrištim na prvom porođaju sa Aleksandrom.
Kao roditelj sebi dajem legitimitet, a negde smatram i obavezom, da govorim na temu vršnjačkog nasilja, koje podrazumeva sve oblike psihičkog i fizičkog, verbalnog i neverbalnog, onlajn (sajber) i oflajn (ono koje se dešava u realnom, fizičkom, svetu), zanemarivanje pa i preterivanje…, pa tu imamo i seksualno i socio-ekonomsko nasilje…. Apsolutno sve vrste i oblike nasilja. Kao neko ko je prošao kroz gotove sve nivoe obrazovnog sistema i bio meta a možda i, delimično, žrtva (s tim da neke situacije u nezrelim godinama ne analiziramo na adekvatan način i ne vidimo kao nešto što je alarmantno pošto smo učeni da ćutimo, povlačimo se jer ako (u)kažemo na ono što nas boli onda smo sigurno to bolno mesto prouzrokovali i zaslužili) s punim pravom danas, odgovorno, kažem – „DOSTA!”
Dosta s pričama o dečjim pravima ako se ne poštuju obaveze ni prema čemu i ni prema kome. Da li znamo zapravo koje su obaveze deteta? Ili imaju samo prava bez obaveza i onda se pitamo da li je to pravo (bes)pravno ili samo BES? Učeni smo valjda da postoje neke granice, norme, nešto što zovemo pristojnost, etičnost, moralnost, stid, čednost, pravičnost, pravednost, pravdoljubivost, predusretljivost, čestitost, odgovornost, pozornost, zasluga, poštenje, dobrota, dobročinstvo, ljudskost, razumnost… Znaju li danas deca šta sve ove reči znače? Kako ih definišemo ili opisujemo? Mi smo nekada znali a kada smo bili u nedoumici uzimali smo Vujakliju – Leksikon stranih reči i izraza i tragali da znanjem koje nam je pomoglo da bolje savladamo nepoznate termine.
Nismo imali Internet, ali smo imali sve što sam gore pobrojala. Danas imamo Internet ali smo izgubili pravo na izbor, jer nam je nametnuta kolektivna svest i sada svesno radimo sve ono čega se gnušamo zato što nam se to servira – evo vidite to je naša svakodnevica. Dozvolili smo da gledamo našu decu kako prebijaju tuđu, tuđu kako psihički kroje našu, da mi kao roditelji ćutimo jer nije ništa strašno ne dešava se to našem detetu (još uvek) u toj meri, kad nastavnici sugerišu mi bolje znamo, kad profesori ukazuju mi ne želimo da vidimo, dok školstvo samo skuplja olupine svojih obijenih zidova, prozora i vrata uz pomoć štapa i kanapa i volje pojedinaca koji žele, hoće i mogu da pomognu sistem ne reaguje jer su bitniji viši cijevi, bitniji su budžeti koji pokrivaju neke druge dublje rupe i dokle smo došli? Jel moguće da bilo šta na svetu bude bitnije od dece koja trebaju da nastave da grade ovo društvo u posrnuću? Jel moguće da ćemo se pomiriti sa sudbinom da su nam deca samo kolateralna šteta globalnog sistema? Pa čekajte, i mi smo bili deca nekih ne tako sjajnih sistema? Zar ne bi trebalo da je danas bolje? Kažu da jeste?
Nisam sigurna da će nam biti bolje i da jeste kada u jednom danu, samo u jednom danu, osvanu udarne vesti ovih naslova: „OTVORIĆU TI LOBANJU!” Brutalno vršnjačko nasilje u školi za dizajn, učenica pretukla drugaricu iz odeljenja; Tuča na školskom odmoru: Učenik u Tesliću zadobio povrede; Skidali mu pantalone i hvatali ga za vrat: Detalji vršnjačkog nasilja u Vladičinom Hanu itd. Ove naslove je objavila moja prijateljica na Fejsbuku uz opis posta: „Dobro jutro Srbijo! Za našu decu… vesti od jutros” koja radi kao profesorka na beogradskom državnom univerzitetu i sa ovakvim stvarima se ne šali već ukazuje na problem. Čim uperite prst u problem oni koji ne žele da se isti reši upere tri prsta u vas. Nije to stvar pojedinca to je stvar svih nas jer i ono što će biti sutra zavisi u velikoj meri od svega što se dešava danas.
Zar smo već zaboravili Aleksin zakon?
Taj zakon može da nosi ime bilo kog deteta koje i dan danas trpi nasilje ili vuče traume iz perioda života koji treba da bude zapravo „najlepše doba”. Osnovna škola je obavezna i maloletnička delikvencija je turbulentna za rešavanje pošto nam je takav zakon, ali izbacivanje iz srednje škole je legitimna stvar. Taj stepen obrazovanja nije obavezan i svako dete treba da zna da NE SME da se drzne ni na koga. U suprotnom novčane kazne za roditelje ili staratelje, društveno-koristan rad, obavezne konsultacije sa specijalistima iz raznih oblasti (psihoanalitičar, psiholog, pedagod, sociolog… – više glava su pametnije od jedne) što sa kadrovima u obrazovno-vaspitnim ustanovama što sa problematičnim pojedincima (deca, profesori) i da se sve usluge pomoći lepo naplate dok se štetni uzroci i posledice ne saniraju i zaleče.
Drugo pitanje koje treba potegnuti je – zašto su sportići za decu, bilo rekreativni bilo profesionalni, toliko skupi? Članarine na mesečnom nivou se kreću od 4.500,00 rsd pa naviše idu i do preko 130 eur u Beogradu. Danas dete iz prosečne porodice ne može da trenira ni u jednom iole ozbiljnom i profesionalnom klubu. Sale za zakup su basnosnovno skupe, dresovi, da ne pričam o rekvizotima. Ako hoćemo dete da sklonimo sa ulice treba da platimo, u suprotnom vidimo izuzetno izražen socio-ekonomski problem koji, takođe, utiče na razvoj i pozicioniranje deteta u društvu. Kako ga rešiti? Možda da se neka sredstva izdvoje iz budžeta, pa kao što je Novi Beograd imao besplatne sportiće, školice i radionice da se možda slično uradi na nivou gradova, a što da ne i Srbije. Dajte, na primer, novac sportskim klubovima ili trenerima koji su voljni da organizuju treninge besplatno za vežbače svih generacija s akcentom na decu, naravno, i da vidimo da li ima interesovanja. Samo tako možemo bolje sagledati situaciju u kojoj se nalazimo kao društvo – da li je novac kočnica ili je u pitanju nezainteresovanost ili sramota zbog nemaštine, ako je pak ovo drugo ili treće problem hajde da vidimo kako da animiramo mlade ljude da pobede svoju melanholiju i neznanje o važnosti zdravih navika koje podrazumevaju fizičku aktivnost, kako da zanemare socijalni status jer nemati nije sramota – krasti, otimati jeste…
Sigurno postoje mere koje su delotvorne, pa hajde da se sprovode. Šta je sa kulturnim događajima, knjiškim druženjima, izletima gde deca mogu nešto da vide i nauče nešto novo, da li postoje neke aktivnosti koje škola može da isfinansira ili se sve svodi na roditelje koji stalno treba da (do)plate, (is)plate, (u)plate… Sve opcije treba prečešljati i ako je plata ili platiti jedini podsticaj nastavnika i školstvu u Srbiji da se unaprede i rade svoj posao kako treba i s osmehom onda hajde da probamo sa podsticajnim merama tog tipa. Sve što može da se plati nije skupo, samo se plašim da novcem nećemo rešiti krucijalne probleme. Novcem možemo da ulepšamo neki prostor, da kupimo bolju opremu, školujemo kadrove koji imaju potencijala da dalje razvijaju svoje veštine, znanje i sposobnosti i delaju kvalitetnije, ali ne možemo da znamo da li je deci potrebno materijalno dobro…
Duboko sam ubeđena da njima trebaju neka druga dobra, na primer, dobar razgovor, dobar prijatelj, dobar savet, dobar pedagogo, dobro i kvalitetno iskorišćeno slobodno vreme, dobar trening, dobar zagrljaj… Deci treba nešto drugo, treba im sistem koji stvarno sve čini za njihovo DOBRO. A ja to ne vidim, a nisam slepa! Ne samo deci i nastavnicima, a ja to ne vidim! Kada budemo videli i gledali u medijima ono što je zaista DOBRO tada možemo očekivati da se stvari promene!
DOSTA više sa pričama šta treba ili bi trebalo, dosta sa predstavama kako su drugi tako i mi ali ako to nije dobro i delotvorno NEĆEMO, NE SMEMO I NE MOŽEMO VIŠE! DOSTA! Nismo mi drugi, mi smo mi i stvarno treba da se razlikujemo od svih koji ne čine dobro, ne vide dobro i nisu dobri! Ma neću da nasedam na nasilje i ovo nije oda o pozivu na linč, ali jeste vrisak koji će možda neko da čuje iako gluv na ušima onaj koji zna da čita ne sme ostati slep pred onim što nam se pred nosem odvija.
Od srede do srede DOSTA toga može da se kaže.
Voli vas zabrinuta mama,
Milica A.
Milica Ašćerić
Rođena je u Beogradu, na Božić 1984, kao treće dete, a prva devojčica. Posvećena je sportu kao osnivač Sportsko-rekreativnog udruženja „Maja Fit 2016”, koje je nazvala po svojoj kćerki Maji. Majka je troje dece (Aleksandar, Maja i Lazar), kojima je posvetila svoju prvu ilustrovanu knjigu za decu „Smejuljci” (2021).
Radi kao brend menadžer magazina „Blic žena” u kompaniji Ringier Serbia i pohađa master akademske studije Komunikologije, na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu. Nosilac je brojnih diploma i priznanja iz različitih oblasti.
Pratite nas i na našim društvenim mrežama:
Dodaj komentar