MediaSfera
Piše: Jovana Ješić
Već više od mesec dana mi, studenti, slušamo nastavu uživo. Ranije je taj oblik nastave bio normalan, ali je onda pandemija sve poremetila i nakon prilagođavanja pandemijskim uslovima sve je postalo tzv “novo normalno” iliti život nam se sveo na onlajn. Onlajn kupovina, onlajn bankarstvo, onlajn učenje. Sada smo sa “novog normalnog” prešli na staro, normalno, studiranje.
Moja generacija je poslednja generacija koja je pre pandemije išla normalno na nastavu, doduše samo jedan semestar, ali je i to bilo dovoljno da se međusobno upoznamo i započnemo druženja, generacije nakon moje od samog početka studiranja svoje kolege znaju samo po imenu, prezimenu i broju indeksa koji su gledali na ekranu tokom onlajn studiranja. To za njih i ne bi bio toliki problem da ih na višim godinama studija nisu sačekali grupni seminarski radovi. Mi se međusobno poznajemo te znamo i sa kime najbolje funkcionišemo pa nam samim tim i grupni seminarski radovi lakše idu. Ono što nama takođe daje prednost jeste to što mi već znamo gde je koja slušaonica, čitaonica, amfiteatar, biblioteka. Znamo tačno gde se kom profesoru nalazi kabinet, znamo gde je najpovoljnija štamparija, gde je najlepša kafa i gde je najmirniji park.
Povratak na fakultet, nama koji smo već neko vreme studenti, je pao teško gotovo isto koliko i brucošima. Nesnađeni smo, poznajemo sve, a opet tumaramo od vrata do vrata kao da smo tu prvi put. Teško nam je da se skoncentrišemo, navikli smo da pratimo predavanja “skrolujući” po Instagram-u. Pažnja nam je koliko i jedan TikTok video. Zaboravili smo kako je tumarati hodnicima, zaboravili smo kako je ići mic po mic, gurajući se sa studentima koji uporno pokušavaju da uđu na ista vrata na koja mi pokušavamo da izađemo. Teško nam je da dugo čekamo ispred studentske službe, jer smo navikli na sve, sad i odmah. Teško nam je da komuniciramo, da se jedni drugima osmehnemo, jer smo navikli samo da pišemo mejlove u kojima nema osmeha, već samo jedan hladan“srdačan pozdrav”. Teško nam je da se organizujemo, teško nam je da uskladimo raspored predavanja sa planom učenja, a još treba i da jurimo prakse, jer nam fakultet pruža samo teorijsko znanje, a praktično nam je preko potrebno. U te obaveze treba i uglaviti vreme za prijatelje, za porodicu, za odmor i vreme za sebe.
Teško nam je.
Jedva smo čekali da se vratimo na fakultet, a sada nas obaveze guše, čini nam se da tumaramo u mestu i da ništa ne postižemo. Čini nam se da je lakše bilo studirati onlajn, iliti “novo normalno” studiranje.
“Trčim kao hrčak u svom točku, trčim i ni gde ne stižem” nije samo moje mišljenje, već i mišljenje mojih brojnih kolega.
Eto, tako je danas studentima.
Jovana Ješić
Rođena je 20.01.2001. godine u Beogradu. Studentkinja novinarstva koja kroz tekstove promoviše svoj pogled na svet i oplemenjuje čitalački um tekstovima koje piše. Radi kao novinarka Original magazina i PR književnice Ljiljane Šarac. Hobi joj je pisanje, u slobodno vreme čita knjige i bavi se preduzetništvom. Promoviše svoj pogled na svet i oplemenjuje čitalački um tekstovima koje piše. Voli da putuje. Ima svoju stranicu: https://jovanajesic.wordpress.com/
Pratite nas i na našim društvenim mrežama:
Dodaj komentar