MediaSfera
Piše: Jovana Ješić
Završio se 65. međunarodni beogradski sajam knjiga.
Sajam knjiga nikada više neće biti ono što je bio.
Posle tri godine pauze sajam knjiga je organizovan i to pod sloganom “povratak napisanih”, neko će reći da je slogan zanimljiv i istinit, jer se književnici vraćaju zajedno sa manifestacijom. Ja pak kažem da ako je slogan nastao kao inspiracija na “Povratak otpisanih” onda ima smisla, jer Prle, Tihi i Joca čekaju oslobođenje Beograda baš kao što književnici čekaju oslobođenje sajma. Tako da, u toj konotaciji slogan baš ima smisla!
Sad vas zanima šta podrazumevam pod tim “oslobođenje sajma”, ali ću tu informaciju da sačuvam za kasnije.
I bi sajam!
Oduvek sam mu se radovala, štedela novac za tu manifestaciju, vukla kofer po sajmu kako bih u njega smestila knjige i svake godine sam se nervirala zbog organizovanih grupa đaka. Ove godine sam štedela novac, ali nisam vukla pun kofer, nervirala sam se zbog đaka, ali i zbog drugih stvari.
Kroz razgovor sa bliskim ljudima, ljubiteljima ove manifestacije, pa čak i sa učesnicima shvatam da nam je zbog sajma svima gorak ukus u ustima.
Očekivali smo više!
Mislim da smo sa pravom imali visoka očekivanja, jer posle tri godine pauze sajam je konačno tu.
Naravno prethodne tri godine izdavači su pokušali da naprave onlajn sajam, odnosno sajamske popuste su stavili na svoje sajtove, ali sajma u njegovoj prvobitnoj formi nije bilo. Posle tolike pauze, svi smo očekivali velike popuste. Svesna sam da je sve poskupelo, cena papira i štampe na dnevnom nivou raste, ali barem stare knjige, izdanja štampana prošle godine na primer su mogla da imaju veće popuste.
Organizacija je bila loša, pojedini izdavači su imali štandove u obe hale pa taman nađem jednu knjigu, a radnica kaže da je druga koju želim na štandu u drugoj hali, te je tako, čini mi se, gotovo nemoguće ostvariti količinski popust kad nisu sve knjige na jednom štandu.
Štandovi su, moram priznati, divni, lepi, šareni, sjajni, ali je radnika malo, umorni su pa iz njih kulja nervoza, “samo momenat”, “sačekajte, sada ću pogledati”, “pitajte koleginicu sa druge kase, ja sam u gužvi”, taj momenat i čekanje traje bar 10 minuta. Svesna sam gde sam došla, svesna sam gužve, ali sam i realna kada kažem da je radnika bilo nedovoljno.
Ranijih godina na sajmu su bili influenseri i rijaliti učesnici koji su potpisivali svoje knjige, najčešće su to zapravo bile slikovnice i dnevnici za popunjavanje, ove godine ih nije bilo. Njima, ako mene pitate, nikada nije ni bilo mesto na sajmu. Baš kao ni Aci Lukasu. Baš kao ni drugim autorima u čije je ime knjige pisao Vanja Bulić.
No, nećemo se sada baviti tom temom, već ovom manifestacijom.
Iz godine u godinu sve je više političara koji potpisuju svoje knjige.
Svake godine je sve više kafića i pljeskavica.
Svake godine je sve manje knjiga, a sve više ikona, kandila, brojanica. Naime, manastiri izdaju svetootačku literaturu pa su sajam iskoristili ne samo za prodaju knjiga, već i za prodaju svega onoga što manastirske prodavnice prodaju, a ja mislim da tim stvarima nije mesto na ovoj manifestaciji. Neka prodaju svoje knjige, a ako baš žele da prodaju i druge stvari neka naprave verski sajam.
Dakle, povećava se i broj štandova sa stripovima, kao i štandovi sa keramičkim šoljicama, činijicama, tacnicama.
Iz godine u godinu su ispred sajma kolone autobusa iz unutrašnjosti i regiona. Organizovane grupe đaka. Učitelji i nastavnici vuku kofere sa knjigama, đaci trče i jure, knjige ne gledaju, kupe jednu il’ najčešće ni jednu knjigu, eventualno kupe strip. I pljeskavicu, naravno! Sede po pločnicima, sede u halama gde je prolazak dovoljno velik zauzmu svoja mesta i prolazak pretvore u mali prostor gde svako od nas hoda kao po iglama pazeći da ih ne zgazi.
Nije ovo situacija samo ove godine, jer su sajam knjiga i sajam obrazovanja spojeni. Pre tri godine nisu bili spojeni, već je pored sajma knjiga, bio i sajam medija, a gužva je bila ista. Lepo je nastavnicima! Oni čitaju. Škola organizuje “jednodnevni izlet na sajam knjiga”, roditelji plate, deca dođu, nastavnike to ništa ne košta na ulazu đacima kažu još u ranim jutarnjim časovima “vidimo se u pet kod kapije” i ode svako na svoju stranu u okviru sajma. No, to je već tema koja se tiče đačkih izleta, o njoj ćemo neki drugi put.
Organizatori su saopštili da je sajam knjiga posetilo skoro 170 hiljada ljudi za nedelju dana. Znači više od 24 hiljade ljudi dnevno. Rekla bih da je to mnogo za onaj prostor, ako sagledamo samo površinu gde su posetioci, odnosno ako sagledamo samo prolaze između štandova koji zauzimaju jako malo prostora, to je baš mnogo posetilaca!
Uželela sam se sajma, razočarala se. Postoji mnogo toga što treba da se promeni u sklopu organizacije same manifestacije. Rešenje je, ako mene pitate, da sajam traje duže i da se organizovane grupne posete omuguće samo par dana. Ako bi sajam, na primer, trajao 10 dana, 4 dana neka budu isključivo samo za organizovane grupne posete, a ostali dani za ljubitelje knjige, a ne za nezainteresovane đake.
Eto, mislim da bi to bilo to!
A da, ostala sam vam dužna informaciju o oslobođenju sajma.
Odgovor je u celoj kolumni.
Dakle, književnici čekaju oslobođenje sajma od političara, od ikona, tamjana i kandila, od stripova, od kafića, od pljeskavica, od keramičkih stvarčica, od nezainteresovane dece. Dočekali su da na sajmu nema rijaliti učesnika i influnsera, pa će možda dočekati i ovo oslobođenja sajma.
Po svemu sudeći, sajam knjiga, manifestaciju koju sam najviše volela, neću više posećivati. Sajamskih popusta ima i na njihovim sajtovima, te ću ubuduće za kupovinu knjiga koristiti onlajn sajamske popuste.
Ako se sajam oslobodi, javite, pa ću rado doći! Ukazala sam na problem, napisala zamerke koje sam imala, razočarana sam, ali imam i jednu pohvalu za izdavače većina njih je dovela odlične književnike da govore o svojim knjigama i da ih potpisuju. Ovogodišnji sajam knjiga nije ni malo ličio na prethodni sajam. Zato, smatram da je ovo neki novi, i ni kako bolji, sajam knjiga.
Poruka za međunarodni beogradski sajam knjiga kakav je bio ranije:
Nedostajaćeš mi, i dalje!
Jovana Ješić
Rođena je 20.01.2001. godine u Beogradu. Studentkinja novinarstva koja kroz tekstove promoviše svoj pogled na svet i oplemenjuje čitalački um tekstovima koje piše. Radi kao novinarka Original magazina i PR književnice Ljiljane Šarac. Hobi joj je pisanje, u slobodno vreme čita knjige i bavi se preduzetništvom. Promoviše svoj pogled na svet i oplemenjuje čitalački um tekstovima koje piše. Voli da putuje. Ima svoju stranicu: https://jovanajesic.wordpress.com/
Pratite nas i na našim društvenim mrežama:
Dodaj komentar