MediaSfera
Piše: Milica Ašćerić
Foto: Tijana Janković-Jevrić
Roditeljstvo je izazov. Roditeljstvo je radost života. Roditeljstvo je podvig vitezova. To je san koji na javi postaje raj ili pakao, ali pre ovo drugo. Najveća trauma i ponor, dar i kazna… Gorko i kiselo, slatko i slano…
Sve je to u opisu uloga koje imaju proslavljeni roditelji neznani i znani. Kod mene je fantastična stvar što svi misle da ja svoju ulogu roditelja tako (o)lako obavljam, da savršeno žongliram između svojih potreba, posla, kućnih obaveza, prijateljstva i roditeljstva k’o da imam čarobni štapić i samo „tik i tuf”… Ta-na!
Sve je na svom mestu, posao piči po planu klijenti me vuku za rukav i mole da sarađujemo, gađaju me lovom ako ne uzmem naljute se, kod kuće savršenstvo reda i poretka, deca samo trepću, cvrkuću i ćute a ako govore to su umilni glasići za uši k’o da slušam omiljenu pesmu, bespogovorno obavljaju sve svoje obaveze, petice pljušte, muž treperi od sreće što harmonija vlada pa pere, pegla, riba i odmašćuje…. Eeee lepih li i ludih snova. Bilo bi lepo, baš lepo… Nije tako. A kakva je situacija?
Naizgled običan dan počinje… moj običan radni dan, počinje oko 6.30 h odnosno od 7.15 h pošto tad ustajem iz kreveta iako sat vrišti već od 4.45 (tad suprug ustaje), 6.00, 6.30, 7.15 h… Kad iskočim iz postelje ulazim u dečju sobu i budim dete koje ide te nedelje pre podne u školu. Uglavnom su poslušni i ustajanje u načelu nije problem dok pranje zuba jeste. To završavamo pričom o karijesu koji proždire zube i nesnosnim bolovima kao posledica nehigijene usne duplje.
Šta ću?! Moram da upotrebim maštu začinjenu pretnjama i posle pitaju odakle mi inspiracija za dečju knjigu. Hej, inspiracija je oko mene. Laza „materina maza” još uvek ide u vrtić i njega bukvalno oblačim dok još spava. Skinem mu pidžamicu na jedvite jade. Najviše se pomučim oko gornjeg dela, potom krećemo sa oblačenjem – čarapice, pantalonice, to prođe bez halabuke i kad krenemo sa majicom i duksićem ulazimo u fazu „pripremnog negodovanja” i naglo kreće faza „gunđanja uz plač”.
Prva, veoma iritantna, rečenica koju izgovori svakog jutra je – „Mama, ja danas ne idem u vrtić!” Nastupam ja sa ustaljenim umiljavanjem: „Ljubavi, znaš da ideš. Voli te majkica. Biće ti lepo i čekaju te drugarići da se dru….” Nisam ni dovršila misao, rečenica još visi u vazduhu, a on plače. I to nije kenkanje, što bi bilo prihvatljivo već se niz obraze slivaju krokodilske suze i uvek sam zbunjena, pa gde ih skladišti?! Potop. Aj suze nego i, upotrebiću kulturniju varijantu izražavanja, fontane sluzi iz nosa.
Tada se već iznerviram, pošto stavrno nema potrebe za tolikim izlivom emocija i čim promenim izraz lica koje sa sobom vuče i drugu boju glasa, kad mi padne klapna kao da se i njemu zatvore suzni kanali i nosna duplja, presuši i progleda razrogačenih okica u neizvesnosti očekujući moju narednu reakciju koje nema. Tajac. Nekad mi bude žao, ali se trudim da on ne prepozna moje kolebanje jer ta dečja inteligencija je neverovatna. Kad vide da mogu da manipulišu ne trepnu i prevedu me žednu preko vode. Znam za jadac, treće dete je u pitanju i davno sam prošla tu školu kolebanja gde ako popustim ni jedana zatezna sila više ne pomaže. A ne, opekla sam se više puta.
Dobar roditelj nije onaj koji popušta već onaj koji ne menja stav i ne krivuda već odlučno i odgovorno stoji iza svojih reči i dela, daje dobar primer a opet razume pravo deteta da pokuša da dobije to što želi iako nije ni trenutak ni vreme. Uloge roditelja i deteta moraju jasno da se razgraniče. Da je život dremka i izbori koji samo nama prijaju ne bi bilo igranke između roditelja i dece, već stihijski valcer bi nas sve gurnuo u bunar bez dna. Šta će nam to? Laza je jedna maza, ali ona istinska i iskonska.
Takva deca, posebno to treće, jer sam i ja bila „treća sreća” svojim roditeljima, pa mogu da ga razumem jer sam sigurna da i on odlično razume mene. Naši pogledi kad se ukrste sve se razjasni i razdani. Čim shvati da je vrtić obaveza svrstana pod moranje, nema dileme, ustaje da završi „jutarnju piškicu” (tako on kaže) i pranje „zubataca”, vraća se u krevet na „još 5 minuta” dremke dok mama ne popije kafu „razbudušu”, onu najvažniju i ne tako romantičnu kako bih volela ali bitno je da se ritual (is)poštuje.
Krećemo u vrtić oko 7.55 h do tad je školarac već zbrisao u školu koja nam je dva minuta od kuće, a mi izlazimo koji minut posle i uglavnom kasnimo. Vaspitačice su već oguglale i ne opominju više zbog kašnjenja već kao da saosećaju sa mnom pa i nije važno ako koji minut okasnimo. Bitno da smo tu pre doručka. Nije baš da stalno kasnimo ali kad se desi, da budem iskrena, nije mi prijatno.
Nisam tip koji preferira kašnjenje jer ne volim kada su ljudi neodgovorni prema vremenu koje im je na raspolaganju. Poštovanje vremenskih okvira je poštovanje prema sebi i obavezama koje nam troše dan. Tek kada naučimo da racionalizujemo potrošnju vremena štedimo na račun dragocenih trenutaka koje ostavljmo za smiraj dana i one koje najviše volimo. Ubrzavanje ne znači ušteda, ali znači da imamo razvijen osećaj odgovornosti prema drugima. Kad Laza ostane u vrtiću, sledeća destinacija je moj „ofis”, više „open spejs”, gde sam od 9.00 do 17.00 h, koji minut gore-dole.
Oduvek sam volela to što radim jer smatram da ništa ne može epohalno da se desi ako ne date celog sebe ma šta to bilo. Koliko se dajete toliko možete da uzmete, sve što je na kašiku dato na kašici se i vraća. To je tako „biznis tu biznis”. To znači da se tih osam sati polomim da završim što kvalitetnije radni dan i onda dođem kući gde s vrata preskačem obuću raštrkanu po hodniku. Pokupim, presložim i tek onda se izuvam. Perem ruke i skidam šminku, oblačim se u kućnu varijantu i kreće tura maženja sa svima što s decom što sa suprugom i pričamo ko je kako proveo dan. Ručamo, što je kasni ručak ili rana večera.
Ubrzo opet kud koji mili moji. Aki i Maja često posle podne imaju sportiće, muž ide u šoping, ja čistim za njima njihov krš i lom, uključim mašinu, pregledam domaće ako ima potrebe mada dokle god su u e-dnevniku sve petice nešto se preterano ni ne bavim njihovim školskim obavezama. Da ne gušim bez preke potrebe. U suštini samo ako se opuste suprug i ja reagujemo u suprotnom nismo od one vrste roditelja koje ja zovem „dežurni smarači”.
Srećna sam što je tako inače nisam sigurna kako bih se ponašala da su okolnosti drugačije?! Kuhinju sam prepustila svekrvi od kad je u penziji, ali ponekad i ja skuvam više da pokažem da znam. Mada me kuvanje smara iz jednog najglupljeg razloga a to je miris hrane koji ne podnosim u kosi ili na garderobi koju nosim. Volim da mirišem na čisto. Znam, bezvezan razlog ali šta ću?! Svako ima neko opravdanje bez pokrića zašto nešto voli ili ne voli. Ostale poslove radim najnormalnije… Ups! A da – peglanje, ne volim!
Zato ne peglam dve nedelje i onda se ubijem 10 sati peglam bez prestanka, jer sam tip koji kad nešto počne mora i da završi. Ma kolika gomila neopeglanog veša bila peglam dok sve, apsolutno sve, ne ulickam. I posle kažu lako je tebi? Pa to samo tako izgleda. Nikome nije lako i ništa nisam dobila u životu na lepe oči već velikim radom. Iako, kažu, da imam lepe oči 😉 Činjenica je da sam dobro organizovana i da sa lakoćom organizujem druge, ali i za to je potrebno da vam drugi veruju i da ste stabilan osnonac.
Da bi se oslanjali na vas morate da imate čvrstinu, a to nimalo nije jednostavno pošto zahteva rad, velikiii rad. Sigurna sam da bi moja kuća bila okrenuta naglavačke da nisam roditelj po meni moje porodice. Svaka porodica ima svoje merne jedinice na osnovu kojih standardizuje svoju malu zajednicu. Kao takva porodica je skrojena prema najrazličitijim merama determinisanim društvom i predispozicijama pojedinačnih članova.
S toga možete biti moderni, manje moderni, kul, standardno-nestandardni, tradicionalni ili da ne pripadate ni jednom kalupu. A što se roditeljstva tiče to je samo naizgled opšte mesto sa veoma individualizovanim pristupom i ciljevima usled najrazličitijih faktora i spleta okolnsti koje nameću nove uloge „roditelj – dete”. Te uloge danas nisu lake. Dobar roditelj ima težak i unosan posao ako radi sa svojim detetom.
Nije lako, a biće i teže!
Ne brini, njoj je lako!, – kad kažu drugi stvarno lepo zvuči, ali nisu u pravu. Niko nije u pravu, da znate.
Od srede do srede bistrimo zajedno da ne utripujete da ste neprikosnoveno u pravu i da sve znate. Ma nemate pojma i uprkos tome voli vas vaša,
Milica A., mama po svojim standardima
Milica Ašćerić
Rođena je u Beogradu, na Božić 1984, kao treće dete, a prva devojčica. Posvećena je sportu kao osnivač Sportsko-rekreativnog udruženja „Maja Fit 2016”, koje je nazvala po svojoj kćerki Maji. Majka je troje dece (Aleksandar, Maja i Lazar), kojima je posvetila svoju prvu ilustrovanu knjigu za decu „Smejuljci” (2021).
Radi kao brend menadžer magazina „Blic žena” u kompaniji Ringier Serbia i pohađa master akademske studije Komunikologije, na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu. Nosilac je brojnih diploma i priznanja iz različitih oblasti.
Pratite nas i na našim društvenim mrežama:
Dodaj komentar