MediaSfera
Piše: Jovana Ješić
Foto: Aleksandar Jočić
Tanja Maletić je rođena 2. jula 1999. godine u Beogradu. Diplomirala je na katedri za germanistiku Filološkog fakulteta na Univerzitetu u Beogradu. Naučila je da čita sa dve godine i od ranog detinjstva se bavi pisanjem poezije te su tako njeni prvi radovi objavljeni u dečijim časopisima “Vitez” i “Svetosavsko zvonce”, a potom tokom srednjoškolskih dana njeni radovi su objavljivani u časopisu “Ogledalo” kao i u “Srpskom književnom listu”.
Tokom studija su njeni radovi bili objavljivani u časopisima “Špasovnik”, “Suština poetike” i na sajtu “Onlajn poezija”. Tanja govori srpski, engleski, nemački i ruski jezik. Interesuje je umetnost te se pored čitanja i pisanja bavi crtanjem i slikanjem. Nedavno je izdala zbirku poezije pod nazivom “Pesme bdenja i snoviđenja”, izdavač je MediaSfera.
-Prema rečima našeg pesnika Miroslava Aleksića, pesnik je “usamljen i začuđen, kao Bog kada je stvarao svet”. Sada, kada sam, takoreći, zvanično napustila veoma korisnu i plodonosnu pesničku usamljenost, ostajem začuđena. Divno i neopisivo začuđena pred ostvarenjem tog sna koji je dugo delovao neostvarivо, kaže Tanja Maletić.
Vaša knjiga nosi naziv “Pesme bdenja i snoviđenja” i služeći se Kafkinim citatom već na početku kažete “Molim Vas, smatrajte me snoviđenjem” – zašto? Pesme su životne i prepune stvarnih emocija, a ne snoviđenje.
T.M: Iza ovog citata stoji jedna šaljiva priča iz piščevog života. Prilikom jedne posete svom prijatelju Maksu Brodu, slučajno je probudio Maksovog usnulog oca. Pošto se ovaj trgao iz sna i začuđeno gledao u Kafku, Kafka je, u želji da ga smiri, šaljivo izgovorio tu rečenicu. Možda sam jednim delom već objasnila ovu odluku u prvom pitanju. Sa jedne strane, u trenutku ispisivanja ovog uvoda mi je objavljivanje zbirke o kojoj sada govorimo delovalo bliže neostvarivom snu nego istinski ostvarivom cilju. Sa druge strane, tu rečenicu (možda) ne citiram ja, već sama zbirka, koja jeste plod bdenja i snoviđenja, pa se u skladu s tim i predstavlja mogućim čitaocima. Ukoliko ste kao čitalac osetili stvarne emocije i životna iskustva, to mi samo govori da je moj autorski cilj na neki način ostvaren. Priviđenja i stvarnost su neraskidivo povezani i neprestano se prepliću. San i java, nebo i zemlja, prošlost i budućnost ovde nisu suprotstavljeni pojmovi, već jednako značajni delovi jedne veće celine. Čin pisanja je put kojim nestvarno (umno) postaje stvarno (opipljivo) i put kojim prizori iz opipljivog sveta postaju lako promenjlive slike u umu stvaraoca.
Vaša zbirka ima 4 tematske celine koje nose nazive – buđenje, traganje, nemiri i otkrivanje. Gledajući kroz sopstvenu prizmu rekla bih da ove četiri tematske celine govore o nama, ljudima, koji se budimo, tragamo za sobom, nailazimo na nemire i na kraju pronalazimo, odnosno otkrivamo, sebe. Šta zapravo znače ove četiri tematske celine?
T.M: Dobro ste protumačili ovu podelu. To jeste pojednostavljen prikaz sazrevanja.
Moje pesme su u velikoj meri autobiografske. Te celine su ubačene naknadno, jer sam prepoznala značajne razlike među pesmama. Ove celine su zapravo oni dobro sakriveni sporedni motivi u tim pesmama. Rimovana priča o buđenju osobe koja mora da traga za sobom i prevaziđe svoje nemire da bi otkrivanjem ljubavi našla mir.
Pesme ne idu onim redom kojim su napisane – zbog čega ste se odlučili da pesme ne idu hronološkim redom?
T.M: “Ah, vreme… Šta je vreme? Vreme je jedno trajanje koje ima prošlost, sadašnjost i budućnost, ali prošlosti kao vremena nema […] Budućnosti takođe nema, ona će biti. A šta ima? Ima samo sadašnjost, a šta je sadašnjost? Dok sat ne otkuca tak-tak, to je budućnost, a kad otkuca, to je prošlost. A šta je onda sadašnjost? […] Ta kategorija vremena ne odnosi se na Boga. Na njega se odnosi večnost, a večnost je stalna sadašnjost” reče naš sveti patrijarh Pavle. Datumi nisu tu da istorijski precizno definišu nastanke pesama. Oni zapravo predstavljaju malu sponu između zemaljskog i nezemaljskog. Kada pesma nastaje, pesnik se nalazi u nezemaljskom, Božijem svetu u kojem ne postoji deljivo i merljivo vreme. Bez Boga ne bi bilo ni nadahnuća. Trenutak beleženja datuma je povratak u zemaljski svet, ali upravo nedostatak hronološkog rasporeda govori da je nadahnuće tren u večnosti. Zapravo, tren jeste večnost, a i večnost jeste tren.
Dve pesme ste posvetili Vinsentu Van Gogu i Francu Kafki. Zašto su pesme posvećene baš njima?
T.M: Pošto se i sama bavim likovnom umetnošću kada imam dovoljno vremena, proučavanje slikarstva kroz istoriju i biografije slikara veoma mi je blisko. Do nastanka pesme “Krv u polju” dugo sam se bavila Vinsentovim životom i radom. Znanja o njemu koja sam dugo sticala, prevashodno čitanjem različitih biografskih tekstova i knjiga o istoriji imetnosti, u nekom trenutku su se pretvorila u jedan niz prizora u mojim mislima, a stihovi su onda počeli sami da se nižu. Isto važi i za Franca. Zahvaljujući Sanji, svojoj nastavnici nemačkog jezika, otkrila sam Kafkino stvaralaštvo, te sam se radom i životom ovog pisca intenzivno bavila tokom četiri godine u gimnaziji, te tako odlučila da o njemu napišem i svoj maturski rad. Kafka mi je posebno drag jer sam proučavajući njegov život i njegova dela proširivala i znanje nemačkog jezika.
Da nije bilo Sanje, koja mi je sa toliko ljubavi svake subote otkrivala lepote nemačkog, ni Franc Kafka ni taj čudesni jezik me možda nikad ne bi toliko privukli i opčinili. Sanja je meni često donosila različite književne tekstove, pa smo upoređivale originale i prevode, diskutovale o mogućim boljim rešenjima kod nekih prevoda i slično. Tada sam se, uz Kafku, prvi put susrela sa Rilkeom (nikada neću zaboraviti prvo čitanje “Pantera”), a i sa Geteom. Sanja mi je donela tekst njegovog čuvenog “Kralja vilovnjaka” u prevodu Danila Kiša (još mi u sećanju odjekuje ono jezivo “a u zagrljaju već mu mrtvo dete”). Među njima se pojavio i Hajne sa svojom “Lorelaj”.
Na tim časovima sam otkrila i svoj talenat za prevođenje, kojem sam se posebno posvetila na studijama. U odgovoru na ovo pitanje ne mogu da izostavim ni svoju veliku ljubav prema ruskom jeziku, koji sam počela da učim nadahnuta Puškinom i Jesenjinom. Puškinova pesma “Zatvorenik” nadahnula me da napišem “Tamnicu”, a Sergeju sam posvetila jednu odu koja se takođe nalazi u ovoj zbirci.
Šta je za Vas pisanje?
T.M: Teško je dati odgovor na ovo pitanje. Pisanje je oblikovanje utisaka iz spoljnog sveta u unutrašnjem svetu stvaraoca. Pisanje je velika, neverovatna i nepredvidiva igra riznicom mogućnosti koje pružaju maternji jezik i strani jezici, igra u kojoj je jedino i vrhovno pravilo Jezik je svetinja jer ti je od Boga dat i zato nemoj nikada da ga zloupotrebiš. Pisanje je vrsta molitve, pa tako i razgovor sa Bogom.
Za Vas možemo reći da ste svestrana umetnica – pored pisanja interesuje Vas i slikanje te tako Vaša slika krasi korice knjige. Recite nam da li je, i ako jeste, koliko teško kroz sliku prikazati reči i emocije?
T.M: Zahvaljujem na lepim rečima. Za sebe nikada ne bih rekla da sam svestrana umetnica, jer su svi moji talenti međusobno povezani. Slikom jeste teže prikazati emociju, jer slika zahteva mnogo više vremena od pesme. Pesma je tu za nekoliko trenutaka. Sve što nakon toga ostaje jeste usklađivanje ritma (za one kojima su izraz i forma jednako važni). Slika, pak, zahteva višeslojnu pažnju. Pri izradi skice, recimo, morate paziti na proporcije, položaj, veličinu i boju objekata zavisno od njihove međusobne udaljenosti, senku… Najteže je ukoliko neku veću grešku zapazite tek pošto završite sliku. Ja svoje skice pojačavam crnim mastilom, te kasno uviđanje greške za mene obično znači da treba da počnem iz početka. Manjak vremena mi je tada najveći neprijatelj.
Sajam knjiga je u toku, izdavačke kuće i autori su uzbuđeni, ali i čitaoci zbog “povratka napisanih”. Vaša prva knjiga će se naći na ovogodišnjem sajmu, u hali 4, na štandu IK “MediaSfera”. Kako se osećate povodom toga?
T.M: Začuđeno, jer još uvek ne mogu da verujem da će mi prva knjiga napokon biti objavljena.
Planirate li promociju knjige nakon sajma?
T.M: Naravno. Jedino mi još ostaje da te planove uskladim sa rasporedom predavanja na fakultetu i ostalim obavezama.
Koji je Vaš sledeći san koji planirate da ostvarite?
T.M: Shvatila sam da zapravo ništa ne treba planirati kad su snovi u pitanju. Kada god sam planirala da ostvarim san, on mi se nije ostvario. Svaki svoj san prepustiću Bogu. Samo tako mogu da budem sigurna da će se ostvariti u pravom trenuitku, kao što je bilo sa “Pesmama bdenja i snoviđenja”.
Pratite nas i na našim društvenim mrežama:
Dodaj komentar