MediaSfera
Piše: Jovana Ješić
Ja sam vernik. Religiozna sam. Pobožna. Po veroispovesti sam pravoslavni hrišćanin.
Dakle, verujem u Boga. Idem u Crkvu, obilazim Manastire. Molim se svetiteljima. Idem na liturgiju. Postim. Pričešćujem se. Pridržavam se 10 Božijih zapovesti. Čitam svetootačku literaturu.
Doduše, za sebe ne mogu da kažem da sam verski fanatik, reč zvuči pogrdno, ali ćete me razumeti, nisam osoba koja baš svake nedelje ide na liturgiju. Ipak, i mi vernici delimo se u dve grupe – veći i manji, odnosno oni koji češće odlaze na liturgiju i u manastire i oni koji to ređe čine. Primetila sam da danas ima i ljudi koji su malo više okrenuti nekim drugim stvarima.
To je, valjda, danas trend. Verovanje u Univerzum, sudbinu, tarot karte, amajlije u vidu šarenog kamenja, umesto krsta i brojanice. Joga i meditacija umesto molitve.
Mada, kada malo bolje razmislim, to nije samo danas trend, toga je uvek bilo. Danas olako prihvatamo sve što nam zapad nameće, odričemo se Boga i prihvatamo verovanje u kosmos, zapise u natalnoj karti, zvezdama i druge stvari. Ranije smo bili komunjare koje nisu bile religiozne, samo smo palili sveću za slavu i to je bilo jedino što nas je povezivalo sa pravoslavljem.
Neću sad da se zameram ni jednima ni drugima, samo želim da ukažem na to da u našoj zemlji su se komunjare zadržale, odnosno jedino što ih sa verom povezuje jeste slavljenje slave, postoje i oni koji veruju u moderne stvari koje im nameće zapad, poput gore navedenih, ali i da, postoje i pravi pravoslavni vernici. Nadam se da takvih ima puno!
Naravno, ima kod nas i muslimana, katolika i zastupljene su druge veroispovesti, ali je naša zemlja većinski pravoslavna zemlja, na to ukazuje istorija, naše brojne crkve i manastiri, ali i prethodni popis stanovništa gde se 85% ljudi izjasnilo kao pravoslavni hrišćanin.
Srbija je pravoslavna zemlja uprkos naporima koje drugi ulažu da nas preorijentišu na nešto novo i moderno. Pre tri godine je naša SPC proslavila osam vekova autokefalije i to mnogo govori o našem narodu.
Ispisah dosta reči, a opet ne rekoh ono što želim.
Dakle, želim da kažem da sam ja vernica, pravoslavna hrišćanka.
Iako sam pravoslavna hrišćanka, iako verujem i poštujem pravoslavnu veru, ne verujem rukovodstvu SPC-a, tj. ne slažem se sa onim što oni rade i govore.
Naime, srpska pravoslavna crkva, tj. jedan njen deo odlikovao je Vojislava Šešelja ordenom Svetog vladike Mardarija, a to je, po svemu sudeći, izazvalo veliki revolt i nezadovoljstvo u narodu, jer ipak je Vojislav Šešelj osuđeni ratni zločinac.
Pre nego što neko uperi prst u jednog čoveka, patrijarha Porfirija, stanite. Za ovo nije kriv patrijarh Porfirije, već deo srpske pravoslavne crkva.
Eparhija novogračaničko-srednjozapadnoamerička Srpske pravoslavne crkve dodelila je orden Vojislavu Šešelju, preciznije rečeno u ime vladike Longina orden mu je dodelio vladika bački Irinej. SPC je i pre sedam godina odlikovala predsednika srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja ordenom Belog anđela prvog stepena, odnosno orden je dobio od strane vladike mileševskog Filareta.
Zbog ordena se digla velika bura, ja ipak nisam uspela da saznam po kom osnovu je on zaslužio ovaj orden, šta je to dobro uradio, ne znam ni ko je pre njega dobio ovo ordenje. Ali ono što sam saznala jeste da SPC ima posebnu Uredbu o ordenima u kojoj jasno piše o svakom ordenu kakav ko treba da bude da bi isti dobio. Takođe, u toj Uredbi i piše da se svi ordeni “dodeljuju dekretom i gramatom Svetog Arhijerejskog Sabora, odnosno Sinoda. U gramati se najkraće navodi zasluga osobe koje prima orden, a same gramate potpisuje Patrijarh srpski. Odluke o dodeljivanju ordena objavljuju se u Glasniku, službenom listu Srpske Pravoslavne Crkve.”
Dakle, iako patrijarhov pečat i potpis stoje to ne znači da je on doneo odluku o dodeli ordena već je to učinila Srpska pravoslavna crkva. Pre sedam godina kada je Šešelj dobio orden je bio drugi patrijarh, tako da nemojte da upirete prst na pojedinca, već na instituciju, odnosno na SPC koja “odavno nije verska već par excellence politička organizacija” kako kaže aktivistkinja za ljudska prava Aida Ćorović.
Pre desetak dana se digla bura i oko naplaćivanja ulaska u Hram Svetog Save. Ulazak se naplaćuje već 10 dana, ali samo grupama koje dolaze u obilaske u pratnji vodiča. Dakle, individualni obilasci su izuzeti, kao i sve posete državnih i crkvenih škola, univerziteta i institucija, kao i posete osoba sa invaliditetom.
Bura se nastavlja. Pre par dana su društvene mreže “eksplodirale” zbog cena u prodavnici u okviru Hrama Svetog Save. Naime, u prodavnici pored crkvenih knjiga, sveća, ikona, kandila, brojanica i drugih crkvenih stvari nalaze se u ponudi i tašne, rokovnici, ešarpe i kravate. Te stvari su iz kolekcije “Mozaik”, a na osnovu naziva kolekcije možete zaključiti i da je dezen na tim stvarima zapravo mozaik iz Hrama Svetog Save. Neki se čude što se te stvari uopšte i prodaju u crkvenoj prodavnici, drugi tvrde da je tako svuda u svetu. Ono oko čega su i jedni i drugi saglasni jeste da su cene tih stvari preskupe. Rokovnici su oko 8.000 dinara, ešarpe 14.000 dinara, a tašne čak 20.500 dinara. Zbog čega su cene ovolike, ne znam. Možda zbog materijala, kvaliteta, ili pak baš zvog tog mozaika koji se nalazi na njima kao dezen… Ko zna…
Da li su ove cene stvari opravdane ili ne? Ne znam. Da li uopšte treba da se prodaju u crkvenim prodavnicama? Ni to ne znam. Kome bi po mom mišljenju trebalo da se dodeljuje ordenje? Hm, ni to ne znam, ali mislim da političarima ne bi trebalo. Novinarka Tanja Peternek Aleksić je u jednom intervjuu na pitanje zašto za svoju autorsku emsiju “TV lica kao sav normalan svet” ne radi intervjue sa političarima, kratko rekla zato što oni nisu kao sav normalan svet. E pa, pošto je ta tvrdnja tačna, oni nisu kao sav normalan svet, onda ne bi trebalo njima ni dodeljivati ordenja ovog tipa. Postoje humani ljudi, humanitarne organizacije i pojedinci, postoje umetnici koji promovišu pravoslavnu veru, crkvu i njen rad, sportisti i književnici takođe. Njima treba dodeljivati ordenje, a ne političarima. Šta bi meni vratilo poverenje u SPC kao instituciju? Jednom izgubljeno poverenje, teško da može da se vrati. Ali evo, obećavam da ću se potruditi da ponovo SPC stekne to poverenje ukoliko i oni kao institucija promene ono što ne valja, a čini mi se da toga ima mnogo.
Jovana Ješić
Rođena je 20.01.2001. godine u Beogradu. Studentkinja novinarstva koja kroz tekstove promoviše svoj pogled na svet i oplemenjuje čitalački um tekstovima koje piše. Radi kao novinarka Original magazina i PR književnice Ljiljane Šarac. Hobi joj je pisanje, u slobodno vreme čita knjige i bavi se preduzetništvom. Promoviše svoj pogled na svet i oplemenjuje čitalački um tekstovima koje piše. Voli da putuje. Ima svoju stranicu: https://jovanajesic.wordpress.com/
Pratite nass i na našim društvenim mrežama:
Dodaj komentar