MediaSfera
Piše: Ivana Dukčević
Foto: Ivana Dukčević
Iz doline Beke na krajnjem istoku Libana, jednodnevni „šoping“ izleti linijskim taksijem u tada izuzetno jeftinu susednu Siriju bili su relativno česti među lokalnim Libancima. Iako se sve dešavalo neposredno nakon završetka građanskog rata u Libanu, u jesen 1990 – u kojem je prećutno učestvovala i Sirija, znatno bolji životni standard Libanaca omogućavao je ovakve izlete.
Nadomak sirijske granice u pastoralnoj dolini Beke, među vinogradima, arheološkim nalazištima i njivama nalazi se gradić Štura. Sa brda Maždil Anžar nadomak Šture, na oko sedam kilometara udaljenosti vidi sirijska granica, i libanski granični punkt koji se nalazi na samom ulazu u klanac ružičastih planina Antiliban. Od Šture do Damaska ima manje od sedamdeset kilometara. Nadomak granice, na libanskoj strani iznajmili smo „taksi na dan“ po ceni od pet dolara (US$) po osobi – sa vozačem, i krenuli u posetu Damasku.
Početkom 1990-tih, mnogi Libanci posećivali su Damask na jednodnevnim izletima kako bi po veoma niskim cenama kupovali robu koja je u Libanu bila višestruko skuplja. Gospođa iz Srbije koja je u Šturi živela sa suprugom, doktorom Libancem i koja nas je povela na izlet, u šoping ture išla je otprilike jednom mesečno i u Damasku najčešće kupovala cipele od skaja – za štrapac i za vožnju kola, po ceni i modelu veoma drugačije od elegantnih, kožnih, kupljenih u Bejrutu.
Kada smo obavili pogranične formalnosti na libanskoj strani, nekoliko kilometara vozili smo se ničijom zemljom kroz beživotni klanac Antilibana, i po izlasku iz njega ugledali sirijsku granicu. Tu, gde počinje Sirija – počinje i pustinja, ravnica peska i kamena – veliki kontrast u odnosu na zeleni Liban.
Krajem XX veka, Sirija je veća, mnogoljudnija, nižeg standarda i obrazovnog statusa od Libana. Na sirijskoj granici, prošli smo kroz nekoliko pograničnih kontrola, a vozač našeg taksija – Libanac, platio je depozit od stotinu dolara za svoj automobil – za ulazak u Siriju – iznos koji mu je po povratku na granici bio vraćen, ali uz 10% provizije za takozvanu „uslugu čuvanja novca“.
Nakon nepunih sat vremena vožnje pustom ravnicom, stigli smo pravo u Damask – glavni grad Sirije i jedan od najstarijih na planeti. Za razliku od velike vlažnosti na bejrutskih, julskih četrdeset stepeni, u Damasku je klima prijatno suva, iako je beskrajno vrelo.
Pre ulaska u grad, na okolnim golim brdima u daljini videli smo palatu danas pokojnog sirijskog predsednika Asada – oca sadašnjeg, i slušali priče o tome da dobro čuvana ”tvrđava” ima sistem sastavljen iz tri dela tunela za evakuaciju, i da niko osim predsednika nije znao njihov tačan raspored.
Prema svedočenju nekoliko obrazovanih i liberalno orijentisanih Turaka, sa kojima sam razgovarala u aprilu 2018. za vreme mog prvog boravka u jugoistočnoj Turskoj, kao i mojih kolega Sirijaca koji od početka sukoba više ne žive u zemlji, za razliku od oca – pokojnog diktatora, Asad Mlađi navodno je napravio veliki preokret, i Sirija je sredinom 1990-tih postala liberalnija. A onda se, kažu – sve promenilo.
U predgrađu Damaska, prvi utisak bili su tek podignuti stambeni soliteri, blokovi nalik novobeogradskim. Na još nedovršenim zgradama, osim ugradnje prozora na tek ofarbanim, belim fasadama već su se nalazili obrisi crno-belih portreta predsednika Asada (starijeg). Nakon desetak minuta vožnje stigli smo do garaže nešto dalje od centra.
Naš taksi vozač Libanac, parkirao je svoje vozilo i tu ostao sve dok se mi koji smo ga unajmili, nismo vratili po njega i krenuli nazad u Liban – takvi su bili sirijski propisi. Ispred garaže, zaustavili smo gradski taksi i uputili se u centar grada….
Nastavak priče o Damasku, čitajte u knjizi „Umetnost putovanja II“.
Tekst i fotografije deo su knjige „Umetnost putovanja II“ i internet stranica „Umetnost putovanja“ i zaštićeni su Zakonom o autorskim i srodnim pravima. Nije dozvoljeno kopiranje, niti objavljivanje.
Knjigu „Umetnost putovanja II“ možete naručiti OVDE
Pratite nas i na našim društvenim mrežama:
Dodaj komentar