MediaSfera
Piše: Jovana Ješić
Ni ove godine nisam išla na more. Poslednji put kada sam bila na moru, bilo je kada se živelo normalno, pre pandemije. Avgust 2019. godine, tada sam bila u Herceg Novom, zaslužen odmor, jer sam nakon napornog rada završila srednju školu i upisala fakultet za koji sam se dugo spremala. Napunila sam baterije, vratila se kući i počela da živim neki novi život, onaj studentski.
Onda je usledila pandemija, mamina bolest i smrt te o moru uopšte nisam razmišljala. Ove godine sam želela da ode mi more mi je bilo potrebno, da se konačno odmorim od svega što sam proživela poslednjih par godina.
Postojalo je par opcija za odlazak na more, međutim neki prijatelji su otišli sa porodicom, neki rade pa nemaju odmor, sa nekima radije ne bih išla na more… Tako da, moje zamisao o moru ostala je samo misao.
Ne znam samo zašto nisam otišla sama, nisam mala, ja ionako živim jedan penzionerski život, na moru pogotovo – na plaži sam od šest do dvanaest, posle toga bežim od sunca u apartman, ponovo na plažu izlazim oko pet. Kad je najjače sunce čitam, šetam i obilazim mesto u kom sam. Veče je rezervisano za karte, muziku i mir.
Rano ležem, jer me plivanje izmori, ne volim da se sunčam, te zato samo plivam dok mi se koža ne smežura i usta poplave. Dakle, ja nisam parti manijak koji će se ludo provoditi na moru, već ću uživati na svoj način i tako ću napuniti baterije. Evo, svečano obećavam sama sebi da ću naredno leto otići na more, pa makar i sama!
Uglavnom, leto se završilo. Već. Meni je proletelo, čini mi se da nisam dovoljno iznosala sandale, da nisam dovoljno lubenica iskasapila i da nisam puno pića sa ledom popila. Čini mi se da nije bilo dovoljno sunca i noći tokom kojih ne može da se spava od vrućine. Zapravo, bilo je par tropskih talasa kada je temperature dostizala više od 40 stepeni, ali sam te dane provodila ispod klime pa ih nisam ni osetila. I bolje, jer ne podnosim vrućinu.
Letu je došao kraj i sada smo svi došli svojim kućama. Da, tako je, svi smo bili negde. Na planini, u banji, selu, u poseti rođacima, neki su bili na moru. Oni koji su ostali kod svoje kuće, sigurno su barem mislima pobegli na neki plažu pa su na njoj odmarali zamišljajući kako ostavljaju tragove u pesku gledajući u čisto nebo i more dok slušaju talase koji zaspljuskuju obalu.
Dakle, sada kada smo svi kod kuće, spremni smo da započnemo svoje obaveze iako teška srca napuštamo opušten život koji smo živeli tokom leta. Deca uživaju u poslednjim danima raspusta, studenti spremaju poslednje ispite, mladi se preplanuli vraćaju poslovnim aktivnostima, roditelji opremaju decu za školu, penzioneri čekaju “tešku zimu” koju najavljuje predsednik.
Pravo da vam kažem i meni se zavrti u glavi kad vidim cene svezaka i školskog pribora, roditeljima će se tek slošiti kad vide cene knjiga i radnih svezaka. Što se “teške zime” tiče, sigurno je da će biti teška, cene u prodavnicama na dnevnom nivou nenormalno rastu, gorivo takođe, iako na svetskoj berzi cena nafte pada, u Srbiji raste.
Oni koji imaju decu u vojsci, strahuju od ratnih sukoba na Kosovu. Mi koji imamo gas, strahujemo kako ćemo se grejati. Svako od nas strahuje i brine za dane koji slede. Do teške zime ostalo je još oko mesec dana do potpunog zalaska Sunca i ponovnog zagađenog vazduha, tmurnog neba i neizvesnosti.
Jovana Ješić
Rođena je 20.01.2001. godine u Beogradu. Studentkinja novinarstva koja kroz tekstove promoviše svoj pogled na svet i oplemenjuje čitalački um tekstovima koje piše. Radi kao novinarka Original magazina i PR književnice Ljiljane Šarac. Hobi joj je pisanje, u slobodno vreme čita knjige i bavi se preduzetništvom. Promoviše svoj pogled na svet i oplemenjuje čitalački um tekstovima koje piše. Voli da putuje. Ima svoju stranicu: https://jovanajesic.wordpress.com/
Pratite nas i na našim društvenim mrežama:
Dodaj komentar