MediaSfera
Piše: Jovana Ješić
Nikada nisam razmišljala o studijama u inostranstvu. Nikada nisam želela da odem od kuće, da ostavim roditelje, prijatelje i svoj život koji sam ovde izgradila.
Mnogi žele da odu preko granice. Mnogi i odu. Ja ne želim. I nadam se da neću biti primorana da odem što bi se reklo “trbuhom za kruhom”.
Ćerke naših porodičnih prijatelja su otišle na doktorske studije u inostranstvo. Jedna ćerka se vratila posle šest godina, druga nije i ne želi da se vrati. Moja drugarica je pre pet godina otišla u inostranstvo na osnovne studije.
Moj najbolji drug, uskoro odlazi iz ovog grada. Odlazi na master studije u inostranstvo. Ide da ostvaruje svoje snove u tuđoj državi. Iako sam presrećna zbog njega, teško mi pada njegov odlazak, a znam da ide za njegovo dobro.
Kada je pre pet godina moja drugarica upisala fakultet u inostranstvu ja sam se prvi put susrela sa odlaskom, sa činjenicom da ćemo sada živeti kilometrima daleko. Pre pet godina nisam mogla da razumem njenu odluku da ode u inostranstvo na studije, sada kada mi i drug odlazi, razumem. Odrastanje donosi sve to, donosi razumevanje, prihvatanje da naši najbliži odlaze da ostvaruju svoje snove u nekim drugim stranim gradovima.
Razumem sve one koji odlaze. Neki odlaze na studije, neki odlaze da rade. Neki beže od nemaštine, neki beže da bi pronašli bolji i lepši svet, neki odlaze da bi pobegli od problema, od sebe samih.
Ljudi iz mog okruženja su otišli u inostranstvo da bi se doškolovali. Otišli su da bi rasli, da bi rasli umno, da bi ispred njihovog imena bilo “dr.mr”, otišli su da bi ostvarili svoje snove.
Svako od nas želi da raste, ne želi da stagnira; a da bismo rasli treba izaći iz bezbedne zone, treba iskočiti iz zone komfora, treba napustiti sigurno mesto, treba otići od mesta u koje smo se uljuljkali.
Ja sam spremna za rast. Ali ovde, u svojoj zemlji. Ne želim da odem. Ne želim da moram da odem. Opet, ko zna. Možda tamo preko granice lepše sija Sunce. Možda negde drugde treba da ispisujem životne stranice. Možda me neka tuđa država prigrli, da mi više poštovanja, veće zvanje i veće znanje, možda mi tuđa država pruži veću bezbednost, možda bih u tuđoj državi imala manje briga, možda tamo ne bih brinula za egzistencijalne potrebe, možda bih tamo negde bila sigurnija i bezbrižnija. Ko zna. Ne želim da odem, ali neću da kažem da nikada neću otići, jer “nikad ne reci nikad”.
Jovana Ješić
Rođena je 20.01.2001. godine u Beogradu. Studentkinja novinarstva koja kroz tekstove promoviše svoj pogled na svet i oplemenjuje čitalački um tekstovima koje piše. Radi kao novinarka Original magazina i PR književnice Ljiljane Šarac. Hobi joj je pisanje, u slobodno vreme čita knjige i bavi se preduzetništvom. Promoviše svoj pogled na svet i oplemenjuje čitalački um tekstovima koje piše. Voli da putuje. Ima svoju stranicu: https://jovanajesic.wordpress.com/
Pratite nas i na našim društvenim mrežama:
Dodaj komentar