Diktafon

Jelena Đurić: Umetnost je mene odabrala da joj „služim“

MediaSfera

 

 

Piše: Gordana Radisavljević – Jočić

Foto: Jelena Đurić, privatna arhiva

 

 

Na nedavno održanoj izložbi „Velikanke srpske kulture“ u Domu Jevrema Grujuća slikarke Jelena Đurić, Kristina Ivić, Mina Radović i Ivona Pleskonja imale su tu čast da izlože po jedno svoje delo u posebnom salonu u okviru izložbe „Velikanke srpske kulture“, koje su izlagale kao izabrane umetnice iz galerije Štab.Niame, Dom Jevrema Grujića je povodom ove izložbe sarađivao sa još tri  galerije- galerijom Štab, B2 i xVitamin u okviru savremene likovne scene. Pored njih radove su predstavile i umetnice: Kristina Ristic i Nevenka Stojsavljević( Galerija B2), i Irena Kovač, Tijana Radenković, Jelena Jelača, Kristina Bajilo, Maja Rakočević Cvijanov, Marina Marković, Andrea Dramaćanin i Anja Tončić (X Vitamin galerija).




Tim povodom razgovaramo sa Jelenom Đurić.

-Izložba „Velikanke srpske kulture“ je događaj koji je, u pravom smislu, osvežio dešavanja na našoj kulturnoj sceni i podsetio na intelektualnu i duhovnu moć žena koje potiču sa ovih prostora i koje su zaokružile jednu epohu svojim stvaralaštvom. Vremenom je  žena je dobila status političkog subjekta, ali ta feministička politika ne interveniše samo na polju politike u strogom smislu te reči, već je zastupljena u različitim područjima znanja, teorije i kulturnog života. Pojavom feminizma uzdrmalo se i polje umetnosti. Delovanje žena u polju kulture je potrebno, pre svega neophodno jer se bavi važnim pitanjima, promišljanjima, urgentnog i kreativnog odgovora na hiperprodukcijsko i konzumerističko ubrzanje koje razara savremeno društvo , preko aktivizma i teorije, uspostavljanju odnosa između ličnog identiteta i same pripadnosti.

Dok čitate biografije tih velikih žena, osećate i današnje posledice i marginalizacije ženske kulture koja često nevidljiva teško može postati deo nacionalnog i kulturnog nasleđa i muzejskih kolekcija. Koliko je žena zastupljena u muzejskim kolekcijama, pitanje je koje mi se otvorilo kada sam se, boraveći u Španiji, zatekla na jednoj tribini na kojoj se diskutovalo o ženama koje su kroz vekove stvarale u tajnosti pod pseudonimom, jer bi ih vidljivost koštala života.

Dolazi neko drugo vreme, iskreno verujem da će uloga žene u kulturi biti vidljivija i propraćena na pravi način, kaže Jelena Đurić.

Jelena je rođena je 1978. godine u Nišu. Magistrirala je slikarstvo na Akademji umetnosti u Novom Sadu 2005. godine u klasi profesora Milana Blanuše. Izlagala je na mnogobrojnim izložbama u zemlji i inostranstvu. Njeni radovi se nalaze u brojnim privatnim kolekcijama, kao i u Galeriji Matice srpske, Filip Morisa. Kao odabrani učesnik međunarodnog susreta umetnika, boravila je u Španiji, Austriji, Švajcarskoj, na Internacionalnom sajmu umetnosti u Budimpešti.  Dobitnik je druge otkupne nagrade “NAF” Filip Moris i nagrade “Palete mladih”.

Da li je slikarstvo i dalje „neosvojiva tvrđava“ za žene?

J.Đ: Nikada nisam sebi dozvolila da razmišljam na način da je ženi nešto neosvojivo, posebno u polju umetnosti. Dok posmatram neko umetničko delo, čitam knjigu, gledam predstavu ili film kada ne mogu ostati ravnodušna, ne pitam se da li je to stvaralaštvo muškarca ili žene. Svejedno mi je.

Sa punim pravom mogu reći da žena u slikarstvu danas stoji rame uz rame sa kolegom suprotnog pola, isto važi i za druge um. Discipline. Žene su oborile „ zidine tvrđava“ i u umetnosti , kao i u drugim sferama života. Postavlja se pitanje kakav su put prešle i koliko ih je to“ koštalo“ – to je već druga tema.

 

Big-Blue-155x170cm-akrilik-i-ulje-na-platnu2017.god_._resize-min.jpg

Da li postoji ženski rukopis u slikarstvu?

J.Đ: Na Akademiji umetnosti moju slikarsku klasu su činile većinom žene. Bile su to darovite i beskrajno kreativne devojke za koje se stalno vezivala rečenica „slika kao muško“. Meni, iskreno, do kraja nikada nije bilo jasno šta to uistinu znači!?

Da li ekspresija u likovnom jeziku znači muški gest, ili tema vojnika sa puškom u ruci, vojničke košulje, ogromna ženska telesa, bokserski ring…!?

Rukopis u slikarstvu, po meni je intimni jezik jednog umetnika-ice, koji se kroz idejnost, motive, stvaralački naboj, intelektualni pristup, sa različitim narativnim postupcima pokreće i razvija zavisno od toga da li je umetnik sklon-a naraciji, simbolici, figuraciji, apstrakciji,…

Da li ste oduvek znali da ćete biti umetnik ili je to bila iluzija koja je kroz maštanje postala stvarnost?

J.Đ: I jedno i drugo. Moje detinjstvo obeležio je period mirnog odrastanja, ali to ne znači da se unutar mene nije odvijao dijalog ŠTA ĆU RADITI KADA PORASTEM?

Umetnost je mene odabrala da joj „služim“, a ja sam, svojom prevelikom ljubavlju to i prizvala.

Glow-155x175cm-Acrylic-and-oil-on-canvas_resize-min.jpg

Zašto je slikanje čarolija?

J.Đ: Slobodno upotrebljavam tu reč. Sve unutar tebe ima pravo da se izrazi kroz liniju, boju , ekspresiju, citat, misao..

Slika ima vrlinu tišine, ima šta da kaže, ali i ima o čemu da ćuti. To je proces koji dovodi do oslobađanja, preobražaja, spoznaje i igre.

Šta Vas je privuklo apstraktnom slikarstvu?

J.Đ: Na akademiji i po završetku akademije bavila sam se figuracijom. Posle ciklusa „Ring“, „Grčka figura kao moderan simbol“, došlo je do zasićenja figurom. Bilo je nužno da uđem u nove istraživačke procese. Moram priznati da sam na samom početku apstrakcije osetila neku vrstu nesigurnosti, kao da sam se odjednom našla ogoljena sa svojim najintimnijim promišljanjima.

Iz ove pozicije, sada, mislim da se to osećanje javilo zbog toga što me je apstrakcija odvela iz tadašnje moje sigurne zone u nešto nepoznato koje sada nazivam – SLOBODOM.

Najuzbudljiviji deo u procesu stvaranja je neizvesnost da li ću uspeti da prenesem na platno ono što promišljam i osećam. To je ono što je sjajno, a uznemirujuće- u isto vreme ste i aktivni učesnik i posmatrač nečega što nastaje.

Da li Vam je bitan“ princip unutrašnje nužnosti“ o kojem je govorio Kandinski, princip u kojem se afirmiše vlastita priroda, ali i priroda same slike?

J.Đ: U svojim intervjuima često napominjem da mi je jako važan upravo taj princip unutrašnje nužnosti-potreba da se spozna vlastita priroda, ali i priroda same slike.

To su neiscrpni procesi eksperimentisanja, igre, preispitivanja,… slika postaje mesto kreiranje sopstvene stvarnosti.

Moving-Backward-.-155x180cm-acrylic-and-oil-on-canvas-2020._resize-min.jpg

Koliko posmatrač na osnovu Vaših slika može da dokuči o Vašem karakteru ili raspoloženju dok stvarate?

J.Đ: Stvaralaštvo jednog umetnika neminovno je obeleženo i duhom vremena u kojem on stvara. Pripadam generaciji koju je dotaklo sve ono što se može nazvati – lošom politikom, snalaženjem pod krovom iznad kojeg je nebo godinama unazad puno neizvesnosti, besa, ljudskih tragedija, ratova… Koliko god upijate prave vrednosti , ljubav iz roditeljskog okrilja, neminovno je da vas dočeka trenutak kada se za vas zakače „kopčice, kukice, oštrice“ koje vam servira život.

A ja sam u jednoj prekretnici svog života odabrala da unutar sebe brusim, tačnije „oslobađam“ prostor za sve sadržaje koji me motivišu da izrazim bar deo svog punog potencijala.

Zato, o karakteru i raspoloženju umetnika neću više komentarisati iz jednog razloga – karakter jednog umetnika može biti dijametralno suprotan od njegove umetnosti, a raspoloženje je u direktnoj vezi sa emocijom koja je ključni igrač u životu jednog stvaraoca.

Mogu li umetnici da menjaju svet ili su samo hroničari svog vremena?

J.Đ: Umetnici su bića koja često žive na društvenim marginama. Umetnici ne mogu sami promeniti svet, ali mogu menjati „ svoje svetove“, i time uticati na društvenu klimu i dešavanja, podsticati socijalna egzistencijalna pitanja, zadirati u velike i večne teme ljudskog postojanja, pomerati granice, širiti svest, postavljati pitanja koja zadiru u lični integritet… činiti sve da žive u trenutku i nositi  lice i naličje duha vremena u kojem žive.

Shadow-Play-185x195cm-oil-on-canvas-2019._resize-min.jpg

Šta je za Vas u umetnosti najvažnije, šta najlepše, šta ninspiriše, a šta pokreće umetnika?

J.Đ: Umetnost  sa svim onim što nosi je deo mene. Biti živ u ovom vremenu znači baviti se onim što voliš, što te pokreće, pomera tvoje granice, čini da izađeš iz uljuljkane rutine i dozvoliš sebi da duboko, iskreno, kritički, svesno ili nesvesno progovoriš svojim delom kroz sliku, performans, video rad…

Kroz razne životne faze, i sama prolazim kroz razne transformacione faze u svom radu. Bilo je ciklusa u kojima nisam želela da moja slika bude propaganda jer su spoljašnje okolnosti nosile, i još uvek nose ogromnu dozu toksičnosti, pa sam bila prinuđena da unutar sebe gradim neki svoj novi svet. A onda sam shvatila da ne mogu biti samo svedok životnih i umetničkih zbivanja. Osećam veliku odgovornost i prema sebi i prema društvu u kojem živim, jer svojom umetnošću učestvujem, svesno ili nesvesno, u kreiranju vlastitog kulturnog okruženja.

Kada vam je to profesija, čekanje na inspiraciju je uzaludno trošenje vremena. Često se dešava da preslikam boje koje me okružuju, dok šetam, putujem, ne razmišljajući prethodno o slikanju.

Mogu to prepisati profesionalnoj deformaciji da vrlo često na objektima,  u prostoru, zidovima, zemlji, nebu, knjizi koju čitam – vidim sliku, a onda to podsvest pohrani negde.

Dok smo deca obeshrabruju nas da maštamo, govore da su to naše izmišljotine. A zapravo naša mašta je prava veza sa nama samima.

An-Ode-to-The-Flying-165x180cm-akril-i-ulje-na-platnu_resize-min.jpg

Kako ocenjujete srpsko slikarstvo danas i koga biste izdvojili i preporučili za ovu otvorenu tribinu o slikarstvu?

J.Đ: Savremno slikarstvo podrazumeva umetnost koju stvaraju savremenici. Najpoznatiji srpski savremeni slikar ne znači da je i najbolji, kao što ni onaj slikar čije su slike najprodavanije ne znači da je i najuticajniji.

Toliko je darovitih umetnika na ovim prostorima da se često osetim privilegovano što živim i stvaram u njihovo vreme. Svojim radom i delom me bude, inspirišu, otvaraju mnoga pitanja, utiču na to da opstanem i ostanem u ovoj životnoj misiji. Ne bih nikog imenovala jer imam duboki respekt prema svim kolegama koji iskreno i dostojanstveno nose ovu našu profesiju, ni malo laku, ali suviše veliku da bi rizikovali da je napuste.

Šta Vas inspiriše?

J.Đ: Inspiriše me život. Ljudi. Okolnosti. Putovanja. ..I kada jasno i glasno izgovorim svoju reč kroz svoj likovni jezik.

Ko su kupci Vaših slika?

J.Đ: Oni ljudi koji osete i prepoznaju moje radove i poetiku. Koliko god bili različiti i koliko god potičemo iz drugačijih društvenih miljea, negde se susretnemo, u atljeu ili na nekoj izložbi.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter i LinkendIn nalogu

 

 

 




Vodovodska 187 L

PTICE NA UZGLAVLJU

Jedna od mnogih

(Post) istina (post) demokratije

22. Beogradski festival igre

Kategorije

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .