MediaSfera
Piše: Gordana Radisavljević-Jočić
Foto: Karatoč, Vuk Ilić
Ksenija Matović u svojoj novoj zbirci pesama Karatoč, u 49 kratkih pesama, u duhu haiku poezije, peva o trenucima u kojima je snažno doživela prirodu, sa željom da zabeleži to stanje i da ga poveže sa tajnama svoje duše. U vreme kad neoliberalni profit sigurno i beskrupulozno pokorava svet, Ksenija svojim pesmama himnično veliča moć nepokorive prirode. Zato u njenim stihovima nema ljudi; more i obala su tu, ali nema ribara, piše prof. Svetlana Gradinca u recenziji.
Ksenija Matović je novinar dnevnog lista Dan. Rođena je na Cetinju 1973, osnovnu i srednju školu završila u Herceg Novom, a Filozofski fakultet u Novom Sadu. Živi u Herceg Novom. Majka je devetnaestogodišnjeg Borisa Basare. Važno mesto u njenom životu predstavlja poezija . Još kao osamnaestogodišnjakinja Ksenija je krenula pesničkim stazama. Obrajvila je zbirke “Preludij “, “Orfenautika”, “Obol”.
Sva njena priroda je od mora. Za sebe kaže da je kći mora. More se “oseća” u svakoj njenoj rečenici. Ono je njeno pribežište i utočište. U svakom njenom stihu osećate zagrljaj Mediterana, miris magnolija i soli…
– Karatoč (Crna stijena) ime kojoj su joj dali Turci tokom Osmanske vladavine Herceg Novim, naziv je jednog od kodnih mjesta grada. O ovu hrid, udaljenu nekih 400 m od šljunkovite obale plaže Žalo, te dvije srednjovijekovne utvrde Citadele i Forte Mare, rastakale su se čitave civilizacije i ustavljala vremena. Upravo na ovoj stijeni, teški valovi juga tuku najsnažnije, šikljajući i šišteći do niskih oblaka, tamnozelenih od kiša, koje čini se nigdje osim u Makondu ne padaju duže, a hitri bijeli i modri prsti bure, najzvučnije oštre nokte.
Na njoj, u kasno ljetnje popodne, najspokojnije spavaju maestrali, skupa sa hobotnicama, ježevima i grimiznim morskim zvijezdama.
Nekada, u rano jutro zabijeli od popalih jata galebova, a ponekad, usamljen, bude manji od crnog krila rijetkih kormorana.
Spram njega, amfitetar grada je najsvjetliji, a more, tamnije od najtamnije noći.
On gotovo da vibrira u veličanstvenoj kompoziciji Mikisa Teodorakisa Όμορφη Πόλη ( Lijepi grade).
„Karatoč“ nije samo ukoričena „priča“ o jednom gradu, jednom moru i jednoj stijeni.
On je kurenat (struja), kojim teku sva mora, gradovi, stijene, ljudi i beštije, ojašnja Ksenija na početku intervjua koji vodimo putem sve popularnije zum platforme, ne sačekavši moje pitanje Zašto baš Karatoč?
Za Vas lično Kartoč je…
K.M: „Karatoč“ posjeduje sasvim intimni sloj, jer „pjeva“ o hrabrosti, ma koliko se ona nekada činila krhkom. To je stijena do koje nikada, osim u snovima teškim poput krila morskih gavranova, nisam doplivala. Možda, jer tamo za mene zauvijek raste zima. Posebno nakon jednog dalekog ljeta, starog svega tri godine. Tog dugog i toplog ljeta, obojenim ramenima moga oca i sićišnim rukama djeteta oslonjenih na njih, čije tijelo koje nije savladalo modrine, nosi ka Karatoču, lišavajući ga straha. Tom majušnom tijelu između čijih rebara, tuku sva sunca.
Tijelu, koje se usudilo, jer je vjerovalo baš tim ramenima, ili naprosto nije željelo da ih iznevjeri.
Moj otac, nažalost više ne može čitati ove stihove, niti blažiti moje strahove i zebnje.
Koliko Karatoča živi u nama?
Koliko zima puštamo da rastu unutar, a koliko dugih toplih, trogodišnjih ljeta?
I možda je ponajmanje važno mojih 49 seka (stijena, bokeški izraz), koliko ih „Karatoč“ sadrži, koliko da svaki čitalac uroni u sopstvenu Marijansku brazdu i prebroji sve svoje zime i ljeta.
Kako to da se, kao višestruka šampionka Južne regije (SFRJ), sa brojnim zlatnim odličjima sa međunarodnih takmičenja, niste usudili da otplivate do te stene?
K.M: Jer znam, da moja zima živi baš tamo.
More Vam je neiscrpna inspiracija?
K.M: Dijete sam mora. Volim sva njegova lica. Ono je moje pribježište i utočište. Jednom sam u svjetlookom Egejskom moru, u Pavlopetriju, gradu koji raste na njegovom pjeskovitom dnu, između šuma posejdonije izronila, „jabuku“ od kamena. Od kušnje bogova, do svih puteva, koji su se do tad zapreteni, otvorili. I danas pamtim taj poljubac, slan i topao od avgustovskog sunca.
Potom, prije dvije godine, Krit…Ierapetra, Libijsko more. Tamnije…naježureno od vjetra koji je tjerao sitne vale, ka luci. I jedne stijene, meke od morske trave, na kojoj spavala riba sa očima na jednoj strani lica. Plutajući na modrom dlanu, posmatrajući nebo, jednako modro, pomislila sam, da mi ne bi bilo žao, da baš u tom trenutku, neizmjerne sreće, moje srce prestane da kuca. Tada sam zabilježila „Libijsko more, epitaf neba“. Tu je i moja kuća, bijela…na rtu Sunio. Na njenom sam pragu vezala u čvor silni sjeverni vjetar snažan 8 bofora, koji je prethodno ustavio gradove, brodove, ostrva i ljude. Kuću, u kojoj još uvijek Petrovo uvo Boke, sluša svaki damar Hercega među gradovima.
Kako ste našli put do poezije?
K.M: Mislim da se svaki čovjek naprosto rodi sa nekim darom. Moj dar je poezija. Ona je oduvijek bila način na koji sam najbolje izražavala sopstvo.
Kada čitalac zaviri među Vaše pesme šta ga očekuje?
K.M: Ništa lako. Očekuju ga Pitije. Hermenutika…Slike od zvuka i kolura ( boja) koje mora sam tumačiti, dok ne dođe do sebe. Do odgovora na pitanje koje traži.
Konkretno, zbirka „Kartoč“, meandrira sjećanjima, usput zabilježenim zapisima, zamrznutim isječcima vremena, nekim riječima… saopštenim usput, čiju snagu osjetimo tek godinama kasnije, bijelim rebrima proročišta, šumama lovora i sumpora, gluvim kolima, praznim šakama i ušima punim mrava.
„Karatoč“, ma koliko se činio poput tkanja neke začudne mreže u kojoj pjevaju čitava jata inćuna, gradovi plove nošeni kurentima vjetrova Boke, kišama koje tuku poput divljih narandži u poznu jesen, bijelim škurama, bužama ruzmarina i bugenvilije, katarkama pobodenim u modro, nebu licem okrenutim jugu, jeste himna moru. No, to je samo prvi sloj.
Za naš portal pisali ste veoma čitanu kolumnu „Škurin“ – omaž gradu i ljudima u njemu. Tajna „Škurina“ je…?
K.M: U humoru. „Škurin“ je zasmijavao ljude, istovremeno razobličavajući mitove, mentalitet i društveni okvir.
Satira je moćno oružje. Pišući o jednom gradu i ljudima, pisala sam zapravo o svim gradovima i ljudima, o onom što je svima zajedničko, pa se bez obzira na fokus koji je bio usmjeren na specifičnosti malog primorskog mjesta, u njemu prepoznavao čovjek od SAD, Kanade, Evrope, bivše Jugoslavije, Kine…širom zemljinog šara, gdje god je bio rado čitan.
S druge strane, bio je vrlo zahtjevna i specifična forma kolumne, ma koliko se čitaocu činilo da ona teče lako. Tih 50 kolumni, uvijek su počinjale poezijom i sadržale tri do četiri duhovite priče, koje čak najčešće nisu bile ni izmaštane. Naprotiv, one su se zaista i dogodile, samo sam ih nadograđivala satirom, svjesno podebljavajući onaj opšti momenat, pokušavajući da ljude učinim introspektivnijim, boljim.
Tu se negdje i rodila ideja za „Karatoč“, kao naziv zbirke, budući da je ova stijena, činila često kulisu svih stađuna (godišnjih doba) našeg malog mjesta. Ugledna rediteljka Slađana Vujović, ocijenila je, da je „Škurin“ dobra građa za pozorišnu predstavu i lično bih voljela da dođe do realizacije ove ideje i da ga baš ona režira, a iznese Hercegnovsko pozorište.
Da li je jezik je bio način da se ožive neke od zaboravljenih reči ili sredstvo satire?
K.M: Oboje. Mada iznad svega sredstvo satire. Izvukla sam iz baula ( škrinja), stare bokeške izraze, koji odavno nisu u upotrebi u svakodnevnom govoru. Oživjela ih. To je „Škurinu“ dalo poseban šug (umak….poseban ukus u prenesenom značenju), jer ga je vezalo za Boku, za Novi i sve posebnosti koje oni imaju, učinivši ih vidljivim, prepoznatljivim.
S druge strane, apsolutno su te riječi bile sredstvo satire. Recimo, Novljani su skloni posebnom isticanju sopstvenog porijekla, naročito u kontekstu, ko je rođeni Novljanin, a ko ne…pa se „rođenost“ kao poseban oblik plemenitaštva, uvijek mjeri poznavanjem čitavog opusa iskrivljenih talijanizama, a naročito, pazite, ovo je vrlo precizno, 300 godina dugim obitavanjem članova porodice, na kakvoj nješupuli s koje su more mogli vidjet u rijetkim prilikama, kada se na magarcu spuste da prodaju krtolu na pjacu. Noblesse oblige, dok su „nerođeni“ mahom krivi za sva nepočinstva.
Mada, to je čini mi se opšte mjesto u svim gradovima, pa tako imamo „rođene“ Beograđane, Novosađane, fetive Splićane i kanda one na listi čekanja, da se valjda rode, pa makar savladali i 70 ljeta.
Veliki ste humanitarac. Jedna od Vaših poslednjih akcija je „Djeci s Pireja“ – pomoć opožarenoj Grčkoj.
K.M: Krupne su to riječi. Nisam ja nikakav humanitarac. Taj epitet pripada mojoj sugrađanki Zorici Drakulić Vidaković, koja je neumorna u prikupljanju pomoći za siromašne, stare, samohrane roditelje, bolesne…. Što se mene tiče, 13 godina sam volonter azila za pse u Herceg Novom, dakle od njegovog osnivanja. Kada su u pitanju ljudi, vjerujem da radim isto što i većina, odazovem se humanitarnim akcijama, skromnim donacijama, onoliko koliko mi materijalne mogućnosti dopuštaju.
Humanitarnu akciju „Djeci s Pireja“, pokrenula sam lani, kada su požari divljali zemljom mojih predaka, za sobom ostavljajući pustoš i ljude bez kuća. Naravno, u tome ne bih uspjela, jer sam humanitarno veče osmislila na poseban način u Kući Andrića, da nisam imala dragocjenu podršku prijatelja, prof. Svetlane Gradinac, Antonije Đurović Novoselac, Dragane Vlaović, Dare Vukadinović i Saše Kulinovića. Naravno, nije izostala podrška Stevana Katića, predsjednika Opštine i Zorana Dojčinovića, konzula-žerana Republike Srbije u Crnoj Gori. Veliki broj Novljana se odazvao akciji opredijelivši novac, koji sam uplatila na žiro račun kojeg je posebno u te svrhe otvorila Vlada Republike Grčke.
Takođe, uspjela sam da animiram i veliki broj preduzeća.
Žao mi je, što Vlada Crne Gore, kojoj sam pisala i na pojedinačne adrese predsjednika, premijera, predsjednika Parlalmenta, ministra spoljnih poslova, ali i putem medija uputila otvoreno pismo, nije imala isti sluh za prijatelje, koji su nam toliko puta davnoj i skorašnjoj istoriji pomogli. Ta ista zemlja, čija krv kola u meni, je posljednji put pomogla ne tako davno, kada je Crna Gora bila zahvaćena požarima, šaljući, ljude, helikoptere i humanitarnu pomoć, a i sama je bila zahvaćena vatrom. Nikad mi neće biti jasna ta količina autizma kojeg toliko brižljivo njegujemo. Ali dobro, najvažnije je, da je pomoć stigla tamo gdje treba.
Da li će se poetski putopis „Sariki“ koji je pod naslovom „ Ostrvo“ objavljivala MediSfera uskoro naći među koricama knjige?
K.M: Voljela bih, neizmjerno. „Sariki“ je hronološki nastao prije „Karatoča“ i riječ je specifičnom, pa zašto ne reći i jedinstvenom, poetskom putopisu, koji se rodio tokom mog boravka na Kritu.
Promišljala sam i o njegovom prevođenju na grčki i engleski jezik, ali ideja o njegovom ukoričenju je još u rudimentalnoj formi. Treba i vremena i novca. No, ja sam borac. Biće.
Imate sina Borisa. Čemu ga učite?
K.M: Boris je sada mladi čovjek koji će 20.jula napuniti 20 godina. Uspješan je student engleskog jezika. Baš smo se danas čuli telefonom i kazala sam mu za intervju i ovo pitanje, budući da smatram da sam proces njevog vaspitanja, davno okončala. Pitala sam ga, isto što i Vi mene…Šta sam uspjela da te naučim? Najbolje da Vam prenesem njegove riječi:
„Naučila si me da ne mrzim. Da ne dijelim ljude po vjeri, nacionalnosti, boji kože ili seksualnom opredjeljenju. Da razumjem čovjeka. Da zaštitim slabije. Da volim životinje. Naučila si me integritetu i hrabrosti“.
Meni je ovo dovoljno.
Koji su vaši uzori u književnosti?
K.M: Moram priznati da nikada nisam imala uzore u književnosti, ali zato imam čitavu plejadu pisaca i pjesnika koje volim. Najviše uživam u ponovnom iščitavanju djela Zulfikara Zuka Džumhura i Odiseja Elitija.
Šta za Vas znače nagrade koje ste dobijali za svoje sportske uspehe i poeziju?
K.M: Moram priznati da su me nagrade u poeziji zaobilazile, ali priznanja nisu. Nešto pripisujem vlastitoj lijenosti da pošaljem pjesmu ili knjigu na kakav konkurs, a nešto činjenici da su nagrade, bar ove domaće, mahom „namještene“. Voljela bih da me život demantuje.
Kada je u pitanju sport, tu namještanja nema. Govorim o sopstvenom iskustvu u plivačkom sportu. U stazi ste, ono što ste. Sav vaš rad i karakter, „isplivaju“ već skokom sa startnog bloka. Niko vam ne može ukrasti prvo mjesto, ako ste stigli na cilj prvi.
Nagrade, zasigurno znače jer su povratna informacija da je ono što radite valjano. Stimulišuće. Osim, ako nisu posthumne.
Zbirku pesama „Kartoč“ možete naručiti OVDE
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter i LinkendIn nalogu
PRIJATELJI KNJIGE
Dodaj komentar