MediaSfera
Piše: Biljana Maksimović
Dušan Duda Ivković je zaslužio najveća priznanja, počasti i titule. Izuzetno uspešan čovek. Među strasnim ljubiteljima sporta govorio je najtiše, u buci koju su stvarali mediokriteti ipak je uspevao da dopre razložnošću i smirenošću. On nije bio čovek mašina, no, nikada impuls i temperament nisu ga nagnali da pređe liniju.
Ima neke simbolie u iscrtanim linijama pokraj terena. Mnogo toga vidljivog i nevidljivog one dele, odeljuju, približavaju, testiraju. Duda je bio redak, kao što je nesvakidašnji i sklad umnosti i osećajnosti koji je sačuvao. Slušao je pažljivo i zamišljeno, dugo razmišljao šta da kaže, a kazivao ubedljivo. Na isključivost, tvrdoglavost i mušičavost odgovorao je spremnošću da založi autoritet iza svake svoje odluke. Imao je snagu koja nikoga nije povređivala, hulila i klela. I nikada nije govorio o onome što ne zna ili ne oseća dobro.
Stvarao nam je heroje, a sam odbijao da bude heroj. Povlačio se kada bi talabasi počeli da se oglašavaju među dobre ljude i golubove. I sasvim, male, obične stvari je neobično voleo.
Jugoslavija nekada i sada Srbija uvek je imala košarkaškog potencijala na pretek. Jednako i samoljublja, gordosti bez pokrića. Duda Ivković je razgradio uvreženi sistem “lako ćemo” koji je godinama mleo nade i nove, a da nije neki svoj uspostavio kao zauvek važeći. Samo je rad uspostavio kao ulov svih uslova. I timski duh. Sudbina mu je nametnula ili se poigrala, tek Ivković je uvek imao u ekipi neprikosnovenu zvezdu, etebliranu vedetu i bar još dva-tri pretedenta na slavu i titulu. Ako postoji magija velikog trenera, ona se ogledala u harmonizaciji odnosa u tako formiranim ekipama. Što je možda važnije nije kalkulantski prepuštao ulogu lidera omiljenoj vedeti, no, nije ni otkidao deo zasluga. U sveopštoj individualizaciji on je kolktivni duh brižljivo negovao i sačuvao. I nije bio šablonski trener. Sve njegove ekipe bile su različite, sa svojim osobenostima i načinom igre koje bi nasledio i unapredio.
Postoje treneri koji su sjajni, možda više znaju o taktici, možda se bolje razumeju u psihologiju, neke je uživanje gledati dok kormilare svakim napadom ili superiorno vladaju medijima, koji su osvojili sve i svašta, koji su obeležili vreme i postali sportske ikone, ali Dušan Duda Ivković imao je ono još nešto. Početak na Crvenom krstu. Korene na beogradskom asfaltu. Stasavanje uz velikane. Sposobnost da bude i mangup i džentlmen, kozer i intelektualac. Da razume, pomogne i ustraje u svemu. Druge je naučio kako da budu najbolji. On sam je bio Krstaš. Dovoljno.
Sportska biografija
Dušan Ivković je rođen 1943. godine u Beogradu, a u košarku je zavoleo zahvaljujući starijem bratu Slobodanu Pivi Ivkoviću. Celu igračku karijeru je proveo u Radničkom sa Crvenog krsta gdje je započeo i veliku trenersku karijeru. Posle rada sa juniorima Radničkog je prešao u Partizan koji je vodio dve godine i osvojio prve trofeje u karijeri. 1979. godine je sa Partizanom osvojio triplu krunu (prvenstvo i kup Jugolasvaije kao i Kup Radivoja Koraća).
Bio je jedan od najuspješnijih evropskih trenera svih vremena, svakako najuspješniji selektor košarkaške reprezentacije Jugoslavije.
Kao košarkaš je igrao na poziciji beka, a kao trener je vodio Partizan, Aris, Radnički Beograd, Šibenik, Vojvodinu, PAOK, Panionis, Olimpijakos, AEK, CSKA, Dinamo Moskva i Anadolu Efes.
Sa reprezentacijom je osvojio tri evropska zlata i jedno srebro, jedno svetsko zlato, srebro na Olimpijskim igrama i zlato na Univerzijadi.
Na klupskom nivou osvajao je Evroligu (dva puta), Kup Radivoja Koraća, Kup Rajmonda Saporte, ULEB Kup, bio je sa svojim klubovima šampion Jugoslavije, Grčke i Rusije, u istim zemljama osvajao je i Kup i Superkup takmičenja.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter i LinkendIn nalogu
Dodaj komentar