MediaSfera
Piše: Stanka Rađenović Stanojević
Ostaci sveta, Igor Marojević, Dereta, 2020, Beograd
Ostaci sveta, kompleksan roman vrsnog pisca Igora Marojevića, čini se književno najzreliji do sada. Radnja romana se odvija na nekoliko narativnih nivoa povezanih centralnom temom jasenovačkog logora. Naracija se usložnjava, i za svijet romanesknog djela objektivizuje, izmjenom tačaka gledišta [njih 10 kroz četiri cjeline] pripovijedanjem u prvom licu uvijek drugog lika.
Ono što se čini naročito bitnim jeste da su, izuzmemo li jednog, Martina Inića koji četiri puta pripovijeda u Ich formi koji je takođe i sveznajući pripovjedač, svi ostali likovi glavni.
Realno vrijeme romana je kraj 1998, početak NATO bombardovanja i njegov završetak, dok pripovijedanje obuhvata i period Španskog građanskog rata, Drugog svjetskog rata, Jasenovac, rat u Bosni… Mjesta događanja su brojna, pa ovo djelo obiluje toponimima: Jasenovac, Srebrenica, Madrid, Marbelja i mnogi gradovi u Španiji, Beograd, Bar, Brezovik, Kotor… Jedan upečatljiv naratorski trik u postupku, koji odaje ne samo pripovjedački estetizam već i etičnost imanentnu djelu, jeste moment kada narator Nadino pripovijedanje o Jasenovcu, ono najintimnije, obustavlja, da bi jednog lika, njenog sina Boška, poslao u Zagreb a potom u Mađarsku po vize, tako se u njegovom odsustvu pripovijedanje o logoru nastavlja.
Zlo i zločin su tema ove priče, a ono o čemu ćemo u romanu čitati kroz ispovijesti junaka su njegove manifestacije, refleksije, modifikacije, mimikrije… umjetničkim dojmom i jezikom predstavljeni i začarani. Odsustvo prenaglašavanja u postupku, posebno ideologija, jer bi sve to baš kao oni stilovi kojima su tekstovi o politici pisani 90-ih (a i danas umnogome) ugrožavali „opstanak elementarne estetike“, ovo književno djelo jeste umjetnost [jednom književnom djelu je apriori imanentna estetika da bi ono bilo književnost i umjetnost.] Iako su potka priče dokumentarna i istorijska građa, faktografija, narator se u uvodu ograđuje riječima o odstupanjima od istorijskih podataka, te da su ona „plod trenutaka nestandardnih opažaja kazivača ovog romana“. U postupku se izdvaja objektivizacija događaja tako što je svaki opisani događaj sagledan iz bar dva ugla: o Španskom građanskom ratu pripovijeda Nada koja je izvještavala za, ispostaviće se nepostojeći, dnevni list u Hrvatskoj, ali o ovom ratu govori i Španac Ramon; zatim o Jasenovcu imamo Nadinu, Vilimovu priču, ali i viđenje logora kroz dogled njenog sina Boška Čipelja, psihijatra; o Srebrenici pripovijeda Vajo, penzionisani profesor istorije, ali i Mojaš Kažić, počinitelj zuluma koje, slično kao i Vilim Petrač, ne doživljava kao zlo. Naprotiv!
„Pamti onaj koji bi voleo da zaboravi“ – od mnogih naratora u ovom romanu, gotovo svi bi voljeli da ponešto zaborave prenoseći pričom svoje mučne prošlosti slušaocu (čitaocu) kojem je trima tačkicama ostavljeno da bude ko može i želi. S tim u vezi, motiv psihijatra, bihevioriste, je jedna svijetla tačka koja podrazumijeva oslobađanje, a tim oslobađanjem i moguće izlječenje od nagomilanih trauma, posebno onih kje su učinile da se čovjek osjeća kao broj, i dok govori i kad zaćuti. Biheviorizam možemo posmatrati i u lingvističkom aspektu na osnovu ponašanja i jezičkih posebnosti i osobenosti naratora ove priče, pri čemu jezik i stil kazivača psihološki boje likove, kao npr. Mojaša Kažića, Vilima… Budući da je zlo samo po sebi izvitoperenost, sobom povlači i kreira čitav dijapazon perverzija. Tako se u ispovijesti jednog lika, mučitelja Vilima Petrača, kao dio kulture ubrajaju ustaška mučenja u zloglasnom Jasenovcu, kakvim ih je nazvao u svom manifestu iberartizma, on, poštovalac ekspresionizma, koji je morao klati da bi mogao pisati: „prolievat ću krvcu uzničku ne samo da bih se sdružio s obćom ustaškom stvari nego i da bih mogao, lakše pisati na temelju zbilje nu izvan obćih mjesta.“ A ta „obća mjesta“ je trebalo da ne i zgovaraju uznici pred smrt kako „ne bi ugrozili visoku razinu ustaške kulture“, da bi se došlo do proklamacije u njegovoj „Posve intimnoj priči“ koju je sadržavala sveska a gdje već u uvodu stoji da su „ekspresionizam i Jasenovac čista estetika ružnog“. Što je ovog protagonistu ponukalo na ekspresionizam? Slika Strast Jerolima Miše na kojoj se figure muškarca i žene stapaju u jednu, pri čemu djeluje kao da on nju davi. Ovaj motiv stapanja kroz formu silovanja/davljenja uobičavaće sa zatočenicom logora Jasenovac, Nadom Marković poznatom u Španskom građanskom ratu kao Esperansa M. jer je njeno ime Nada na španskom znači ništa.
Nekoliko je motiva indikativno u preseljenju psihijatra Boška Čipelja iz Madrida u Beograd: na Balkanu ima mnogo više pacijenata sa „izazovnim simptomima“ koji bi mogli inovirati struku, a oni su direktna posljedica toga što „nigde drugo u Evropi devedesetih nije bilo rata“. Ovo saznanje ne moramo učiti iz istorijskih lekcija, imamo ga u spoznanju, a književno djelo nas na najhumaniji način na to podsjeća. Takođe, nastavlja dalje Čipelj, ljudi na Balkanu, time i u Srbiji“ ozbiljno veruju da je važnije biti dobar po drugima nego biti dobar za sebe.“ Da je taj drugi, bližnji, počesto pakao, govori i ova priča. Vajo Mehmedović u svojoj ispovijesti govori o radovanju pri odlasku tzv.elite iz grada jer mu je jedan od njih saopštio da bi ga ubio da nije musliman (one elite koja je otimala humanitarne pomoći i koja je „dok hiljade izbjeglica spava po šupama i magacinima, a glavni naserovci sebi uzeli po stan-dva odbjeglih domaćih Srba). Kada je riječ o Balkanu i ratu, nameće se pitanje Jugoslavije i jugoslovenstva. Opet će Vajo: „mi Jugosloveni nismo smjeli dozvoliti Zapadnjacima miješati nam se i puštati nam zlu krv, a onda nas nevoljko ali lukavo razvađati, već smo morali na njih složno udariti do neizbježne pobjede!“A nadalje konstatuje: „trebalo je pobiti sve Srbe, Hrvate i muslimane, da ostanu samo Jugosloveni!“, što je svojevrsni pervertovani altruizam i eklekticizam.
Zločinačkih pandana je mnogo na svim stranama i na svakoj strani. Navešću jedan, rizikujući da mnogim ušima bude neugodno, a kasnije bismo i o tome, apropo filmske umjetnosti, koliko ljudi koji čitaju više razumiju, bolje sagledavaju i pažljiviji su u osudama nego li oni prepušteni umjetnostima podražavanja. Dakle, u ispovijesti Vajovoj čitamo o starcu u mini suknji i halterima sa vlastitim udom u ustima (str. 64), dok je u Jasenovcu proslava pravoslavnog Božića obilježena uz konfete sačinjene od dječijih crijeva (str.191), ili čin klanja zarobljenica kod latrine, prilikom noćne nužde uzrokovani dizenterijom „uz patetično-rasističke narodne pesme, kao da podrže govna najadekvatnijom zvučnom ilustracijom“, ili pak onaj čin kidanja „parče po parče tela, palili ih vatrom, pržili letlampom i šurili vrućim katranom“ (217), do onog osobnog kada se usljed duboke izgladnjelosti začuvši vrisak od kojeg se ježi, skuplja u ustima pljuvačka na miris prženog ljudskog leša (226). A sve to je vrisak nad vriskom, gromoglasan, kako zatočenica Jasenovca iskazuje: “najsnažnije, a ne kao figura iz Munkovog „Krika“. Doimaju se opravdanim Vajove riječi da istorija ima tendenciju da se ponavlja „prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa“.
Protagonista, psihijatar Boško Čipelj (ili Boske Ćipelj) bježeći sa djevojkom i prijateljem u Španiju u jeku bombardovanja SR Jugoslavije, konstatuje da „nisu Nato bombe najveći problem, nego je to, kao i uvek, narod“. Donekle sličan (defetistički) je i iskaz njegove majke Nade koja u realnom vremenu pripovijedanja živi u Baru, a kojoj je Jasenovac i dalje jedina realnost, o istom pitanju, str.170: “Rat je i – ili je to u prvom redu – kad ti melju utrobu, kao meni u logoru“, a ne „gde čovek mora boga da moli da čuje bombu, bačenu barem iz razonode“.
Centralni prostor romaneskne priče s razlogom pripada Nadi, sudionici Španskog građanskog rata, zatočenici logora Jasenovac koja je sve to preživjela i dočekala u Baru NATO bombardovanje. Impozatne su slike nesnalaženja, nakon proboja logora, gdje čovjek, njegovo biće, ili pak samo ono što je od njega ostalo ne zna kud i što će sa slobodom. Ona sahranjuje svog tlačitelja, ostavši posljednja u logoru, paradoksalno antičkoj tragediji i postupku kako je Antigona sahranila svog brata. “Trebalo mi je neko vreme da se priviknem da sam, koliko sam videla, sama u logoru, ako ne računam retke preostale čavke i vrane na drveću. Ni kad sam se privikla nisam imala snage otići sa zgarišta koje je ljuto i slatkasto zaudaralo. Nisam nikud mogla zbog inercije i neočekivanog osećaja pripadnosti.“ (232)
Mnoštvo je motiva kojima bi se mogla posvetiti jedna dubokostudiozna priča. Pored motiva mačke i povezanosti sa kineskim horoskopom, i Don Kihota kao motiva na nivou značenja, veoma je važan motiv majke, veoma čest u djelima istog autora, kao i motiv brata, tj. u ovom slučaju mogućeg polubrata Martina Inića, kojeg otac nije priznao pa nosi prezime Kažić, čime je u tradicionalno-patrijarhalnoj sredini (Brezovik) i te kako obilježen. Takav polubrat „mora“ (što je čista patologija kroz koju će se ovaj lik dobro dokazati) više vjerovati popu Filaretu, seksualno nastranom, nego bratu po ocu, „jer on ima moć koju mu daje Crkva“. S druge, ili pak sa iste strane, Mojaš kao policajac i bivši srebrenički silovatelj, i ubica prištinskog biznismena izvjesnog Dušana Đuraševića, ima moć koju mu daje Vlast. (str. 97: Ali mora se biti uz vlast… Otac Filaret, tvoj dobar prijatelj, heheheeh, rekao mi je da je to u Bibliji i Bog rekao“). No, kako u ispovijesti o sebi tvrdi, bio bi on, Mojaš, odličan čovjek da ne voli pare i moć.
Ovim romanom problematizovan je i problem sveštenstva i klera. O popu Filaretu već je bilo riječi. Impozantna je figura fra Majstorovića koji „prolieva krvcu uravnoteženije i umješnije, sa više mašte“ (273) nego što je to radio Maks Luburić. Kapelnik i ratnik koji borbu duha spaja sa duhom bodeža, kojemu je prolivena krv zarobljenica afrodizijak.
Zanimljiv je fenomen brata na Balkanu, pa će u tom pravcu Anka Inić, majka glavnog junaka istaći: „Znaš li ti da smo mi jedini kolektiv koji titulu brata dodeljuje i širi i na područja za koja je na drugim jezicima, pa čak i u Hrvatskoj i u Bosni, predviđena znatno skromnija imenica, rođak!“ (299). Otuda i ona obezvrijeđena poštapalica „brate“ kojom odavno ne iskazujemo ni ljubav ni srdačnost. Izgubljeno značenje dugotrajnom pogrešnom upotrebom.
Moguće da obrazloženje, iako to umjetnost i književnost ne treba i ne daju, već samo kao formu zapitanosti, za vaskolike perverzije u službi zla, nalazimo u kazivanju vezanog psihijatra, a kojim se kaže da su „latinoamerička i balkanska društva lišena dostojanstva i srednjeg sloja, što je nekad podrazumijevalo jedno drugo“ (371).
Da li opstajemo takvim uzusima zauzdani u nekom naprednijem, ne znam koliko humanijem logoru, kao oni uznici nekad, i što je od nas ostalo ako gubimo dostojanstvo, ostaje da preispitujemo i na sebi razumljiv i svojsten, ljudskiji način nadograđujemo, ako ne i iznova gradimo. Ostaci sveta su najbrutalniji ostaci reklo bi se najkrvoločnijeg vijeka čovječanstva i neka budu opomena da se iz ponora mora izdići i uzdići čak i kada nas omami kakav „neočekivan osećaj pripadnosti“, jer u poroku je slađe, ne daj Bože u zlu!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, Twitter i LinkendIn nalogu
Dodaj komentar