MediaSfera
Piše: Gordana Radisavljević-Jočić
Foto: privatna arhiva
„Eksplozija municije i naoružanja u smederevskoj tvrđavi koja je grad razorila do temelјa, ostala je crna rupa u srpskoj istoriji. Pravi uzrok nesreće nikada nije utvrđen, o broju stradalih se i dalјe nagađa, a i danas se mogu čuti različite verzije. Ovo je najčudnija rekonstrukcija događaja, ali ne znači da je i nemoguća. Nadam se da će istoričare podstaći da se konačno pozabave ovim slučajem”.
Roman Vlade Arsića “14:14” (Centar „Dorotej“) inspirisan je događajima vezanim za eksploziju u Smederevu 5. juna 1941. godine. Pozadina ove tragedije i dalje je nepoznata. Na istinu su junaci ovog romana čekali 50 godina, a 80 godina je bilo potrebno da se jedan pisac pozabavi ovom temom.
Vlada Arsić vešto, svojstveno vrsnim pripovedačima, ispisuje životne priče starog prote Serafima Jevremovića, Stanislave Staše Ugrinov, Petra Štajnera i Mileta Šmoklje koje se igrom sudbine ukrštaju sa životnom dramom porodice generala Milana Nedića i čoveka iz senke – Mustafe Golubića, čije će postupci odrediti njihove sudbine i uticati na njihove buduće postupke. Ništa manje zanimljivi nisu ni likovi penzionisanih inspektora koji polako skidaju prašinu sa davno zaboravljenog događaji, a svoju ulogu imaju i lovci na naciste i nacisti koji se vešto kriju izbegavajući pravdu…
Pred čitaocima romana “14:14” odvija se drama jednog naroda u vihoru rata, koji tek što je zacelio ratne rane suočava se sa novim ratom. Eksplozija naoružanja i municije u smederevskoj tvrđavi, nije samo razrušila grad despota Đurađa Brankovića već je sudbine Arsićevih junaka dramatično preokrenula. Potresne su scene izvlačenja leševa nesrećnih putnika iz ostatka krcatog voza koji je samo tada kasnio dva minuta.U trenutaku kada stari prota Serafim Jevremović prigrli Stanislavu Stašu Ugrinov, siroče koje mašta o karijeri glumice, počinje priča o tome kako ljubav i poverenje dvoje ljudi može da izleči njihove napaćene duše. Petar i Mile, dva druga zaljubljeni u istu devojku, nose svoj narativ, put tajni.
Ovo je priča koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Brzda, dinamična, sa mnoštvo likova. Dogaji se smenjuju filmskom brzinom, dok se prošlost i sadašnjost prepliću. Na prvi pogled pred nama je istorijski roman obojen politikom. Nekome će se obrve podići na spominjanje Nedića i Ljotića, za koje pisac ne traži oprost niti pokušava da ih rehabilituje. Dovoljno je da razumemo okolnosti koje su naterale starog ratnika da prelomi i preuzme nezahvalnu ulogu koju su mu okupatori nametnuli. Ništa manje nije zanimljiv lik Mustafe Golubić koji se poput nekog fantoma pojavljue na mestima gde ga namanje očekujete, vuče vidljive i nevidljive konce, koje će mu pomrsiti novi igrač Tito. Ovo je priča o ljubavi, prijateljstvu, izdaji, oprostu, istini…
Pred čitaocima je Vaš novi roman intrigantnog naslova “14:14”. Šta se krije iza ovog naslova, koji podseća na naslov nekog vestern filma? Zašto Smederevo nazivate srpskom Hirošimom?
V.A: Zato što je snaga eksplozivnog udara koji je tada zadesio Smederevo zaista odgovarao snazi manje atomske bombe. Jačina udara bila je 5.000 metara u sekundi, delovi tvrđave teški i po nekoliko tona leteli su kilometrima, a deo otkinutog šinskog kolovoza i dalje se može videti u Deliblatskoj peščari, tridesetak kilometara dalje. Potres se osetio u Beogradu, Vršcu i većem delu Šumadije, a grad na ušću Jezave u Dunav i bukvalno je sravnjen sa zemljom. Od 2.398 kuća, ustanova, zgrada, verskih i drugih objekata, neoštećeno je ostalo svega 24.
“Voz je kasnio dva minuta, istina više od pola veka”, piše na koricama. Zašto se na istinu toliko čekalo i kako objašnjavate da većina Srba o stradanju Smedereva 5. juna 1941. godine ne zna gotovo ništa?
V.A: Nažalost, istina se i dalje čeka a ove godine se, da podsetim, navršava i osamdesetogodišnjica tragedije. I dalje se spekuliše o mogućim uzrocima nesreće, a još više o broju stradalih. Čini mi se da se taj broj, od prvobitnog izveštaja nemačke komande u Beču upućenog u centalu Rajha u Berlinu, a u kojem se pominje brojka od 4.000 stradalih, uporno smanjuje i da će za deceniju ili dve biti kao da katastrofe i nije bilo.
Eksplozija naoružanja i municije, na stotine vagona granata i hiljade buradi s barutom i naftom, u Smederevu je opšte mesto, za nju svi znaju ili su za nju čuli, ali se van ovog grada malo zna. Nije ni čudno, s obzirom na to da je sam događaj prećutan u istorijskim udžbenicima, da je u prvim posleratnim godinama zabranjivano čak i javno obeležavanje godišnjica i da je tog nesrećnog 5. juna, godinama po oslobođenju, rodbina stradalih rasterivana s groblja kao i žene koje bi se u crnini skupljale na prostoru između tvrđave i crkve da bi upalile voštanice. O nekakvim poemama ili kinematografskim ostvarenjima da i ne govorim.
Zašto je prećutkivano? Po meni iz dva razloga: najpre, zato što verujem da su za ovu ogromnu nesreću odgovorni komunisti, pa nije bilo zgodno da se kasnije dičite akcijom koja je odnela toliko nevinih žrtava, a drugi razlog je možda i važniji. Uprkos predlozima da se Smederevo kao grad izmesti, da se ne troši strahovito mnogo vremena i energije na puko raščišćavanje, grad na Dunavu je relativno brzo i obnovljen, ponajviše zahvaljujući jednom čoveku – Dimitriju Miti Ljotiću. E sad, ko bi uopšte pominjao događaj u kome je glavni junak istovremeno i najveći fašista i veleizdajnik?!
“14:14” je priča o tragediji jednog grada, prijateljstvu, ljubavi, izdaji i potrazi za istinom. Priča sa mnogo slojeva, nabijena emocijama. Koji lik Vam je pravio najviše problema tokom pisanja knjige i zašto?
V.A: Nije mi pravila probleme, ali mi je glavna junakinja, Stanislava Staša Ugrinov, razbuktala takve emocije da ponekad pomislim da bi i sâm, kao autor, najradije zaplakao. U stvari, upravo je ona taj lik u kojoj je sublimirana čitava nesreća nedužnog naroda.
Koji su izazovi stajali pred piscem jednog romansiranog istorijskog romana i koliko dugo ste prikupljali građu? Koliko su Vam u istraživanju pomogle istorijske arhive a koliko novinska dokumentacija iz tog doba?
V.A: Nažalost, ne dugo i ne mnogo. Istorijski izvori su krajnje oskudni, a prava istina o uzrocima eksplozije u Smederevu možda se krije još samo u ruskim arhivama. Možda bi se tek u njima mogla utvrditi uloga Mustafe Golubića i grupe oko njega, a tu su, da podsetim, i posleratni narodni heroji poput Davida Pajića i Mate Vidakovića, te bi se možda i saznalo da li je to učinjeno po nalogu Kominterne ili je bio lični čin domaćih „patriota“.
Da li je politika i ovoga puta bila presudna da se istina “sakrije ispod tepiha”?
V.A: Čini mi se da politika u Srbiji uvek ima presudan značaj kada je reč o istoriji. Kralj Milan se i danas pominje kao najvaći kockar i kurvar, vladar slabog i plahovitog karaktera, a zaboravlja se ili namerno prećutkuje da je pod njegovom vladavinom Srbija ostvarila najveći napredak u modernoj Srbiji. I ostali Obrenovići nisu predstavljeni u lepšem svetlu, što i ne čudi kada znamo da su takvu istoriju pisali radikali, crnorukci i Karađorđevići, njihovi arhineprijatelji. Duže od veka i po ne znamo šta je politička pozadina ubistva kneza Mihaila u Košutnjaku, a verovatno nećemo saznati ni nalogodavce atentata na premijera Đinđića. Moguće je da su svi dokazi blagovremeno uništeni, a nama samo preostaje da sumnjamo i da se pitamo ko je od njihove likvidacije (a i drugih političkih događaja) imao najviše koristi. Kako u zemlji, tako i u inostranstvu.
Sudbina još jedne istorijske ličnosti je vezana za eksploziju u Smederevu. Da li je lična tragedija generala Milana Nedića uticala na njega da prihvati upravu nad Srbijom znajući da tako i sebe sahranjuje?
V.A: General Nedić sahranjen je još tada, u eksploziji u kojoj je izgubio sina jedinca, trudnu snaju i unuku. Mislim da je upravo taj događaj bio okidač koji ga je slomio da se prihvati nezahvalne uloge za koju je znao da će za njega lično biti pogubna bez obzira na ishod rata. Shvatio je da je otpor različitih ideoloških i političkih partija i pokreta, gde su isključivi motivi bila puka borba za vlast, u trenutku kada je Nemačka bila na vrhuncu moći, vodio isključivo ka potpunom satiranju srpskog roda.
Uostalom, da je to odbio, primenio bi se plan Joahima fon Ribentropa, nemačkog ministra inostranih dela, da se Srbija rasparča i prepusti na upravu Hortijevim Mađarima u Vojvodini, albanskim balistima na Kosovu, da se Nezavisna država Hrvatska proširi do zapadne, a Bugarska do istočne obale Morave. A kako bi bilo Srbiji pod takvom upravom, imali smo prilike da vidimo u više navrata. Naposletku, da naglasim, general Milan Nedić nikada nije osuđen, ali ni rehabilitovan. Rečju, nije ni smeo da stigne do suda, jer niko bolje od njega nije mogao da posvedoči i dokumentuje o saradnji svih zakrvljenih i zaraćenih pokreta sa istim tim okupacionim vlastima.
U šturim novinskim tekstovima posvećenim ovoj tragediji može se pričitati da su Nemci tada pomagali stanovništvu i povređenima, kao da nisu bili okupatori, kažnjavali pokušaje plјačke i zavodili red kod organizovanja otkopavanja ruševina. Ipak, čini se da i njima nije bilo preterano stalo do istine?
V.A: Količina municije, granata i ratnog naoružanja koja je zarobljena od poražene kraljevske vojske i skladištena u okviru smederevske tvrđave, odakle je brodovima i šlepovima trebala da bude otpremljena ka Nemačkoj, bila je dovoljna da se opskrbi čitava jedna armija, preko potrebna uoči napada Rajha na SSSR. Ako bi se utvrdilo da je reč o diverziji sigurno bi se postavilo i pitanje odgovornosti onih koji su bili dužni da to spreče. Viša sila bila je jedino opravdanje koje bi sprečilo posledice po njih same, pa s toga ni njima nije bilo u interesu da se bilo šta „čačka“ i proverava.
Knjiga može da se kupi samo onlajn. Zašto?
V.A: Zato što doskora nijedan distributivni lanac ili knjižara nije poželeo da je ima u svojoj ponudi. Ne znam šta se u međuvremenu promenilo, ali sada je takvo zanimanje da me ne bi čudilo ni kada bi se roman uskoro pojavio i na kioscima i benzinskim stanicama.
Vaš prethodni roman je još pre nego što se pojavio u knjižarama izazvao veljiku reakciju čitoaca i kritičara. Da li ste očekivali slične reakcije i sa novim romanom?
V.A: Mislim da je većina mojih romana izazvala različite, često i oprečne reakcije javnosti. Svaki put kada otkrivate nešto što je svesno zatureno ili zabašureno, javljaju se pitanja da li je i u kolikoj meri tačno to što iznosim. U svakom slučaju, drago mi je što većinu čitalaca uspevam da zainteresujem da i sami, nakon pročitanog dela, počnu da istražuju i proveravaju iznete podatke. Mislim da je najgora kritika za svakog umetnika ravnodušnost. A što se tiče ličnih očekivanja u vezi ovog romana, već sam u godinama kada mogu sebi da priuštim komfor da nemam baš nikakvih očekivanja.
Roman je delom istraživački, delom fikcija. I ovoga puta ste u potrazi za istinom. Zašto Vas privače istorijske legende?
V.A: Uporno tvrdim da je istorija najranjivija naučna disciplina, podložna reviziji, ali i duhu vremena u kojem živimo. Sve što je to juče bilo nepromenljivo, zakovano i predstavljeno kao istorijski fakat, već koliko sutra se može promeniti i okrenuti na tumbe. Moja strast je rudarenje po arhivama, a neretko se i sam iznenadim koliko su pojedine puzle naopako složene i koliko, u krajnjem slučaju, daju drugačiju širu sliku. S druge strane, svestan toga, trudim se da izbegavam konačne istine i čitaocima ne nudim konačne odgovore. Svako ima dovoljno razuma i svesti da i sam pokuša da shvati šta se, nekada i negde, zaista dogodilo.
Kako je nastajao roman „14:14“? Odakle ideja da rekonstruišete događaje iz juna 1941?
V.A: Prvu informaciju da se jedna ovakva nesreća ikada dogodila dobio sam od starice koja me je, kao novinara, duže od dva meseca uporno odbijala za razgovor. Ne sećam se kako sam naposletku uspeo da je privolim za intervju, ali je se i danas živo sećam. Zvala se (iako se nadam da je i dalje živa) Radmila Rada Nedić i bila je najstarija unuka generala Milana Nedića.
Nema kraja u Srbiji u kome niste gostovali sa svojim romanima. Poznati se po odličnim i dobro posećenim promocijama. Planirate li i sa ovim romanom da nastavite tu tradiciju?
V.A: Nažalost, tradicija je prekinuta početkom prošle godine zbog poznate situacije u vezi sa Kovidom i svime što prati ovu epidemiju. Znam samo da mi je tokom prošle godine otkazano 48 promocija Osinjeg gnezda u zemlji i šest gostovanja u inostranstvu. Uprkos svemu, i dalje putujem. Posle sedam dana provedenih u Klinici za endokrinologiju u Beogradu, trenutno sam u Institutu Čigota na Zlatiboru. Nakon toga, ako sve bude u redu i ako bude moguće, planiram da proleće provedem u Herceg Novom.
Roman “14:14” možete naručiti preko Facebook-a https://www.facebook.com/vlada.arsic.73/
Dodaj komentar