Istorija

Tijere kraljice Marije Karađorđević: Smaragdi za rođenje sina

MediaSfera

 

 

Piše: Gordana Radisavljević – Jočić

 

 „U kraljici Mariji, narod je našao sve ono za čime je žudeo: idealnu vladarku, dobru suprugu, požrtvovanu majku, vrednu domaćicu, dostojanstvenu kraljicu“. Vladika Nikolaj Velimirović

 

Kraljica Marija Karađorđević rođena je 9. januara 1900. godine u Goti, u Nemačkoj, kao druga ćerka rumunskog kralja Ferdinanda i rumunske kraljice Marije, princeze od Velike Britanije i Irske.




Pre udaje, kao praunuka kraljice Viktorije, imala je titulu princeze Velike Britanije i Severne Irske. Minjon, kako je rumunska suverenka nazvala Mariju, po operi koju je gledala noć uoči porođaja, imala je engleske učitelje, a u slobodno vreme bavila se automobilizmom, jahanjem, veslanjem, klizanjem i vožnjom u bobu. Bila je darovita slikarka, sjajno je vajala i obožavala je operu.

Veridba na rođendan

Mladu, lepu princezu, koja je plenila šarmom i pojavom, kralj Aleksandar Prvi upoznao je u vrtu nakon ručka koji je u čast budućeg zeta u dvorcu Peleš, nadomak rumunske Sinaje, priredio kraljevski par Rumunije 9. januara 1922. na Marijin rođendan.

U božićnoj atmosferi, Marija i Aleksandar Prvi su pri prvom susretu znali da su stvoreni jedno za drugo, a kad su se vratili iz šetnje ona je pokazala verenički prsten. Iako je njen brak sa kraljem Aleksandrom, kao uostalom i drugi kraljevski brakovi, bio u osnovi politički, njihov život bio je ispunjen ljubavlju koja ih je pratila od prvog susreta. Venčali su se 8. juna 1922. u Sabornoj crkvi u Beogradu, a ovaj brak povezao je Karađorđeviće sa najstarijim evropskim dinastijama.

Kraljica bez zemlje

Hici u Marselju kojim je ubijen kralj Aleksandar, od Marije će napraviti heroinu tragedije, vladarku bez zemlje.

Pored mrtvog supruga nije plakala. Posle lake nesvestice, odlučno je rekla: „Umro je na dužnosti, a to je smrt koje je on dostojan“. Dve godine je provela u dubokoj crnini. Ostala je sama sa tri maloletna sina. Najstarijeg, prestolonaslednika Petra, ostavila je na novim političkim dužnostima da bi 1939. otišla u London na lečenje, ali i da bude pored prinčeva Tomislava i Andreja, koji su učili školu u britanskoj prestonici. Više se nije vraćala u Jugoslaviju.

Bila je simbol majke mučenice i udovice koju su Englezi slavili. Umrla je u 61. godini.

Sahranjena je u Vindzoru, blizu groba kraljice Viktorije, na privatnom groblju Frogmor, u sredini kraljevskog parka. Poslednju počast kraljici Mariji ukazao je veliki francuski predsednik, general Šarl de Gol, dodelivši joj veliki krst Ordena legije časti, dve godine pre njene smrti, a povodom 25 godina od ubistva kralja Aleksandra.

Posle  posle više od sedamdeset godina izgnanstva njeni posmrtni ostaci su eshumirani i preneti u Srbiju 29. aprila 2013. godine, da bi 26. maja 2013. u okviru državne sahrane bili sahranjeni u crkvi Svetog Đorđea na Oplencu, pored muža. Odlukom Višeg suda u Beogradu rehabilitovana je 14. aprila 2014. godine.

Ispred odra kraljice Marije na Oplencu biće izložen njen najvredniji, posebno napravljen Orden Karađorđeve zvezde sa 17 brilijanata i rubina izrađen u Francuskoj, koji je nosila dvadesetih godina, a za koji se sve do nedavno verovalo da je izgubljen. Reč je o ordenu koji je sredinom aprila otkriven u Titovom sefu sa još nekoliko ordena i znamenja dinastije Karađorđević, koje je Broz prisvojio. Na njenom kovčegu prekrivenom zastavom izložena je jedina sačuvana dijadem iz postavke Zadužbine na Oplencu.

 Devojačka dijadema

 Prelepi zlatan prsten, koji je dobila za veridbu s kraljem Aleksandrom i od koga se kraljica Marija nikad nije odvajala, krasi vitrine u Muzeju zadužbine kralja Petra Prvog na Oplencu. To je pečatni prsten, težak 34 grama, s ugraviranim grbovima Kraljevine Rumunije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a iznad je kruna doma Karađorđevića. Napravljen je za otisak na kovertama i zvaničnoj pošti u vreme venčanja kraljevskog para. S obzirom na specijalnu namenu, na prstenu nije utisnut žig radionice, ali po načinu izrade i preciznosti, morala ga je izraditi neka od dobrih i poznatih radionica u našem delu Evrope.

Kraljica Marija volela je skupocen, lepo dizajniran nakit, a posebno je bila opčinjena smaragdima. Kartije i Bušeron su srpskoj vladarki slali nacrte nakita da bi se odlučila šta želi, o čemu svedoče dokumenti i računi. Bila je poznata po svojih pet tijera.

Prva, devojačka, zlatna dijadema sa velikim krstom na sredini, izložena je u kući kralja Petra Prvog na Oplencu. Nađena je sa pramenom kraljičine kose, u kožnoj kutiji, na kojoj je ugraviran zlatni kraljevski grb. To je jedina kraljičina dijadema koja je dostupna očima javnosti.

Pronađena je u čuvenom sanduku pod rednim brojem 23. Naime, u opštem ratnom metežu 1941. godine, iz Užica na Oplenac stiglo je 17 sanduka dragocenosti. Nemci su 16 sanduka vratili u Beli dvor, a onaj najvredniji, sa rednim brojem 23, nemački poverenik Franc Nojhauzen, pokušao je da zadrži za sebe. To mu, ipak, nije pošlo za rukom, pa je po nalogu okupacionih vlasti sanduk predat Narodnoj banci, u glavni trezor. Posle rata, odlukom Ministarstva finansija, Narodna banka deo dragocenosti zadržava u svojim trezorima, a deo završava u muzeju. Početkom devedesetih godina, kada je osnovana Zadužbina, predmeti iz muzeja dolaze ponovo na Oplenac, a šta je sve ostalo u Narodnoj banci ostala je tajna do danas.

Verenička dijadema

Druga verenička dijadema bila je ukrašena smaragdima i dijamantima. Danas joj se ne zna trag.

Treća dijadema je venčani poklon Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Veruje se da je ova tijera ostala u Belom dvoru kada je kraljica Marija otišla iz zemlje i da je ona danas pohranjena u trezoru Narodne banke Srbije. Naime, bračnim ugovorom predviđeno je da „nakit koji se sastoji od jedne dijademe sa brilijantima i dragim kamenjem, kao i ogrlica, takođe od brilijanata i dragog kamenja, čini deo nakita Krune, i ostaće vlasništvo Kraljevske kuće Srba, Hrvata i Slovenaca“.

 Poklon od bake

 Povodom rođenja sina Petra 1923. godine, od kralja Aleksandra dobila je dijademu koja je zajedno s ogrlicom naručena od Kartijea. Bila je ukrašena smaragdima i najčešće se pojavljuje na umetničkim slikama za koje je kraljica Marija pozirala. Po tradiciji ona je smaragdnu dijademu 1947. poklonila snahi Aleksandri, supruzi kralja Petra Drugog, kada je rodila prestolonaslednika Aleksandra Drugog. Snaja ju je, pouzdano se zna, prodala nepoznatom kupcu.

Iako je otišla na lečenje, zdravstveno stanje kraljice Marije stalno se pogoršavalo. Imala je dve operacije, mučio ju je reumatizam, dok je poslednju godinu života, zbog paralize leve strane tela, provela nepokretna u postelji. Da bi kupila lekove, koji su bili veoma skupi, morala je da prodaje svoj nakit. Aukcijska kuća „Sotbi“ izložila je 1960. na prodaju njenu veličanstvenu dijademu sa 875 kamena, koja je dizajnirana u carskoj Rusiji, a pripadala je trima Marijama.

Naime, dijamantsku dijademu koju je dizajnirao Kokošnik poklonio je baki kraljice Marije, velikoj vojvotkinji Rusije, Mariji Aleksandrovnoj, njen otac, car Aleksandar Drugi. Ona je darivala dijademu najstarijoj ćerki, kraljici Mariji od Rumunije, a ona ju je opet poklonila svojoj kćerki, jugoslovenskoj kraljici Mariji koja je taj majčin poklon nosila do duboke starosti.

Peta tijera kraljice Marije put do kupca našla je preko časopisa „Ivning standard“. Njen poslednji službeni snimak, koji je načinio Hari Vilson, urađen je da bi se javnosti prikazala njena izuzetna lepota i vrednost. Tijera podseća na dijademu engleske kraljice, s tim što engleska ima 61 vertikalni deo, dok je u jugoslovensku dijademu ugrađeno dva manje. Na istoj aukciji našao se i veliki dijamantski broš u formi srpskog belog orla, koji je Mariji poklonio kralj Aleksandar. Obe dragocenosti za 10.800 funti kupio je trgovac Levi Koen, ali ne za sebe, već za njujorškog kralja dijamanata Harija Vinstona.




Vodovodska 187 L

PTICE NA UZGLAVLJU

Jedna od mnogih

(Post) istina (post) demokratije

22. Beogradski festival igre

Kategorije

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .