MediaSfera
Slušajući živu glazbu u svojem domu naprosto je magičan svijet pozornice koji se odvija audio-vizualno pred vama, a da niste prisutni na koncertu.
Piše: Nino Željko Jelenski
Album Irske grupe Thin Lizzy koja je nastala u Dablinu krajem 1969. godine u prvobitnoj postavi kao trio, „Live and Dangerous“ objavljen je 2. juna 1978. godine između dva studijska albuma na kojemu je grupa radila. To je jedan od najznačajnijih albuma Thin Lizzy-a u njihovoj karijeri.
Slušajući njih uživo dobijate pravi dojam njihove snage i svojevrsnu svježinu grupe što koliko god se trudili na studijskim albumima nisu mogli postići njihovu snagu i moć živih nastupa.
„Live and Dangerous“ je izašao kao dvostruki album sa dvije LP ploče u Velikoj Britaniji, a objavljen je u izdanju Vertigo Recordsa i dosegnuo je 2. mjesto na ljestvici britanskih albuma. Na ljestvicama je ostao 62 tjedna, a na kraju je prodan u 600 000 primjeraka. To je ujedno i prvi album za Warner Bros Records-a. Singl s albuma, „Rosalie / Cowgirl’s Song“ zajedno sa živom verzijom „Me And The Boys“ koju je grupa često izvodila kao bis na koncertima, ali nije bila uvrštena na album, objavljen je u travnju iste godine i dosegao 20. mjesto UK ljestvicama singlova.
U povijesti Rock glazbe u sedamdestima singlovi su imali veliki značaj i utjecaja za grupe i znalo se sa LP ploče skinuti i objaviti i po nekoliko singlova. Bilo je neko uvaženo pravilo da je singl ploča znala najavljivati nadolazeći album grupe što u ovom slučaju sa Thin Lizzy nije bio. On je izdan nakon izdavanja dvostrukog živog albuma.
Naravno da su singl ploče i u pedesetima kad se stvarao Rock ‘n’ Roll i u šesdestima imail veliki značaj u glazbenoj industriji, ali u sedamdestim godinama prošlog stoljeća glazbena industrija polako ulazi u „biznis“ što će se u kasnijm destljećima pokazati kao samo „biznis“ kad diskografske kuće i kompanije počinju stavrati instant zvijezde od jednog svijetskog hita samo radi zarade. Tako je u kasnijim godinama album uživo od Thinn Lizzy ponovno izdan i kao CD 1989. godine, jer je polako došao novi medij za slušanje glazbe, a LP ploče polako izlaze iz opticaja kao medij za slušanje glazbe i odlaze u zaborav.
LP ploča kao medij za glazbu ponovo se vraća uz CD format oko 2000. godine na tržište glazbe. A snimke s koncerta u Kazalištu Rainbow u ožujku 1978. objavljene su prvi put 1980. godine na VHS-u od strane VCL Video i kao 60-minutna montaža Castle Communications 1994. godine pod nazivom „Live & Dangerous.“ Snimka je objavljena na DVD-u 2007. godine s ostalim grupnim nastupima, uključujući emisiju s njihove oproštajne turneje 26. siječnja 1983. i četiri isječka Top of the Pops iz 1970-ih. Važno je napomenti da je album Tihnn Lizzy-a esencija nekoliko uživo odsviranih nastupa na europskoj i američkoj turneji i sniman na nekoliko lokacija u svijetu i to 14. novembra 1976. godine u Londonu u England with Maison Rouge Mobile, te 20. and 21. oktobra 1977. godine u Philadelphiji, Pennsylvaniji i 28. oktobra 1977. godine, Toronto, Canada sa Record Plant Mobile i januara 1978. godine.
Konačna produkcija albuma napravljena je u Des Dames Studio u Parizu u Francuskoj. To je ujedno i zadnji album na kojem je svirao gitarista Brian Robertson, jer na turneji na koju su krenuli da promoviraju svoj album uživo, na Ibizi je došlo da žestoke svađe između Briana i Lynott-a. Robertson je nakon te svađe trajno napustio Thin Lizzy i osnovao grupu „Wild Horses“ s bivšim basistom Rainbow grupe Jimmyjem Bainom. Njega zamjenjuje jedan od najvećih rock i blues gitarista današnjice Gary Moore koji je u Lizzyima bio dio benda 1974. (Moore svira na njihovom trećem albumu) i sa Lizzy-ma je i 1977. godine. Zanimljivo je da je jedan manji dio koji čine taj album uživo sadrži i snimku iz radijskog koncerta iz Kong Biscuit Flower Hour koji je snimljen u Philadelphiji.
Album je producirao fenomenalni Tony Visconti koji je udario pečat tome albumu uživo i prenio stvarnu atmosferu i doživljaj koncerta gupe Thin Lizzy koji je uveliko odskakao produkcijom i zvukom od studijskih albuma. Grupa i Visconti preslušali su preko 30 sati arhivskih snimaka, tražeći najbolje izvedbe za objavljivanje.
Album bilježe dva koncerta kao temelj albuma, a odsvirani su Hammersmith Odeon, London, Engleska 14. novembra 1976. u sklopu turneje za Johnny the Fox (Johnnyja Lisca) album koji je objavljen te godine i Seneca College Fieldhouse, Don Mills, Toronto, Ontario, Kanada 28. oktobra 1977. kao dio turneje Bad Reputation (Za lošu reputaciju). Menadžer grupe Chris O’Donnell napomenu je da je album 75% uživo, s presjecima ograničen na prateće vokale i nekoliko solo gitara kako bi se „očistio zvuk“.
Sam Visconti nezadovoljan potpunmo slikom odsviranih koncerta inzistirao je da se neke dionice na nekim pjesmema odsviraju u studiu u Parizu i nadosnime u pjesme sa živih nastupa. Sam Lynott je napomenuo da je bilo nekoliko zakašnjenja u svirici uživo i da bi to narušilo atmosferu albumu uživo. Gitarista Robertson je posebno kritiziran zbog Viscontijeva stajališta. Tvrdio je da snimka „Still In Love With You“ na kojoj je se solo gitara smatra da je bolja od one na svirci koja je na kraju objavljena, nije mogla biti korištena zbog „fazorske“ buke na basu. Iz ovoga je zaključio da ako bas ne može predodređivati tu pjesmu onda drugo ništa ne može.
Pjesma Jailbreak svojom žestinom daje ton većim djelom albuma sa usklađenim gitarama Gorhama i Robetsona koji svojim sviranjem prelaze preko Lynottovih rasturajućih bas dionica. Impresivno je Lynottiovo sviranje basa i njegov specifičan glas prepoznatljiv za grupu Thin lizzy koji daje posebnu notu grupi koja je po tome prepoznatljiva i drugačija od drugih grupa u sedamdesetima na sceni. Kad slušate pjesmu „Still In Love With You“ imate osjećaj kao da ste u prvome redu ispred pozornice gdje ste u najbližem kontaktu sa grupom na pozornici.
„Live in Dengerous“ je u stavrnosti bio zamišljen kao jedan live album između dva njihova studijaska albuma za njihove strastvene obažavatelje, ali kad je izašao bio je toliko široko prihvaćen od strane publike i on nakon više od četiri desteljeća od prvog izdanja 1978. godine toliko žvuči sviježe i nabijen svojevrsnom energijom i osvaja svojom vitalnošću i to naravno najviše zahvaljujući i velikom magu Tony Visconti-u. „Live in Dengerous“ je live album kojeg defintivno možemo svrstati među prvih 10 uživo albuma od dvijesto najznačajnijih albuma uživo u povijesti Rock glazbe bez kojeg Rock glazba ne bi bila glazba.
Menadžer grupe O’Donnell unajmio je fotografa Chalkieja Daviesa koji je radio za New Musical Express, na dva tjedna da fotografira bend na američkoj turneji početkom 1978. godine kako bi snimio dovoljno slika prikladnih za ilustracije albuma. Prvobitna ideja grupe bila je da omot ploče bude sav crn sa crvenim slovima, ali direktor kompanije koja je izdala album nije se složio sa time; tako da u mnogim napisima o utjecaju kako će likovno izgledati ovitak albuma, a pripisuje se menadžeru grupe O’Donnell-u nije istinit.
Isto tako prednja naslovnica, na kojoj se u prvom planu nalazi Lynott, prvobitno je trebala biti stražnja naslovnica jer je skupina željela jednaku pokrivenost svih članova. Ovdje je menadžer grupe imao utjecaj, jer se nije složio sa time i u posljednji je trenutak preokrenuo prednju i stražnju fotografiju. Album je imao radni naslov „Thin Lizzy Live„, ali Lynott je odlučio da je „Live and Dangerous“ puno bolji što je kasnije pokazalo da je bio u pravu. Finalni produkt nastajanja omota albuma je na kraju naprvaljen po ideji grupe u suradnji sa Chalkie Davisom.
Britanski kritičari u jednom od naboljih i najpoznatijih glazbenih časopisa New Musical Exsperss (NME), su 2014. godine napravili su listu od 50 najboljih uživo albuma odsviranih i „Live And Dangerous“ od Thin Lizzy-a je po njihovom izboru na prvom mjestu.
Slušajući živu glazbu u svojem domu naprosto je magičan svijet pozornice koji se odvija audio-vizualno pred vama, a da niste prisutni na koncertu.
Kratka povijest grupe Thinn Lizzy
Grupa Thin Lizzy iz Dablina u svojem izričaju i zvuku mješali su nekoliko pravaca u glazbi i to hard-rock, rock-blues, rock-heavy i folk rock u samim početcima sviranja. Osnivač grupe bio je karizmatični Irac basista i pjevač grupe Phil Lynott (punim imenom Philip Parris Lynott; West Bromwich, 20. avgusta 1949 – Salisbury, 4. januar 1986.).
Nakon prvog i najvećeg hita „Whiskey in the Jar“ i ostale hard rock uspješnice, potpomognute izuzetnim Lynottovim vokalom, grupa je nanizala tijekom 70-tih hitove poput: „The Boys Are Back in Town“; „Cowboy Song“; „Warriors“; „Jailbreak“; „Don’t Believe A Word“; „Dancing in the Moonlight“, itd. 1977. godine izlazi album „Bad Reputation“ koji sa albumima „Jailbreak“ i „Johnny The Fox“ čini svojevrsnu trilogiju i ti albumi su donjeli status grupi kao jedne od najuspješnijih Rock skupina tog doba. 1979. godine grupa Thin Lizzy okupila se i u Londonu i Parizu i radili su na albumu „Black Rose – Rock Legend“.
To je vjerojatno najbolji album skupine čiji je središnji dio bio naslovna pjesma „Róisín Dubh“ (Black Rose), „A Rock Legend“ prepuna je Keltske mistike i duha te odličnih gitara. Thin Lizzy bili su jedinstvena koncertna atrakcija sa svojim furioznim nastupima, a razišli su se 1983. godine, a održali su oproštajne koncerte 28. kolovoza 1983. na Reading Festivalu, te 4. rujna iste godine na festivalu Monsters Of Rock u Nürnbergu u Njemačkoj. Lynott nakon kraće samostalne karijere u kojoj je izdao dva samostalna albuma „Solo In Soho’“ i „Renegade„, a skladba s albuma „Solo In Solo; „Yellow Pearl“ naknadno je odabrana kao tematska melodija za BBC’s Top Of The Pops, podlegao je prekomjernom životnom stilu i od posljedica predoziranja umro 4. januar 1986. godine u dobi od 36 godina, ostavivši nasljedstvo koje i danas oduševljava publiku bila ona starija ili nova generacija koja sluša Rock glazbu.
- godine Irska središnja banka izdala je 3000 novčića limitiranu srebrnu kovanicu od 15 eura u spomen na karizmatičnog Phila Lynotta. To je druga u nizu u seriji od tri kovanice pod nazivom „Modern Irish Music“, koji je započeo s Roryjem Gallagherom 2018. godine, a nastavit će sa suosnivačem The Dublinersa Lukom Kellyjem 2020. godine. Grupa je nastavila svoje djelovanje 1996. godine, ali bez karizmatičnog lidera grupe Lynott-a više to nije onaj pravi Thin Lizzy iz samog vrhunca njihove karijere u sedamdestim godinama prošlog stoljeća.
Thin Lizzy su u svojoj karijeri izdali još jedan odličan dvostuki uživo album pod nazivom „Life„, a izdan je iste godine (1983.) kad su imali i oproštajnu turneju, a održan je u dvorani Hammersmith Odeon u Londonu s posebnim gostima Brian Robertson, Eric Bell i Gary Moore koji su se pridružili Philu i bendu na pozornici koja je jedna od najboljih dvorana u svijetu za održavanje koncerta uz dvorane Hammersmith Apollo i Royal Albert Halle gdje su održani mnogi legendarni koncerti u povjesti Rocka, a nalaze se isto u Londonu.
Najbitniji članovi grupe Thin Lizzy uz lidera i osnivača pjevača i basista Phil Lynott-a su Brian Downey, Tommy Aldridge, Michael Lee – bubnjevi, Eric Bell, Gary Moore, Scott Gorham, Brian Robertson, John Sykes, Snow White – gitaristi, Darren Wharton – klavijature.
Tony Visconti – producent albuma Tin Lizzy
U ovoj priči o stvaranju legendranog uživo albuma Thin Lizzy-a – „Live in Dangerous“ iz 1978. godine neizbježno je ne spomenuti Visconti-a koji je udario temlje albumu Lizzy-a i predstavio grupu u pravome svijetlu, jer uz svu produkciju studijskih albuma grupe, na svim tim albumima grupa je zvučila nekako „šuplje“ i niste mogli sebi predočiti stvarnu veličinu i originalnost Thin Lizzy-a koja je na ovome uživo albumu došla pravog izražaja.
Anthony Edward Visconti rođen je u Brooklynu, New York, 24. aprila 1944. Američki je producent, glazbenik i pjevač. Ukulele je počeo svirati s pet godina, a zatim je naučio gitaru. Pohađao je srednju školu u New Utrechtu. Tijekom svojih tinejdžerskih godina Visconti je bio uključen i u klasični limeni orkestar gdje je svirao tubu i u tradicionalni orkestar gdje svira kontrabas i gitaru sa elementima rock ‘n’ roll-a. To iskustvo dobro mu je poslužilo kao producentu mnogim svijetskim glazbenicima u kasnijim godinama.
Krajem 1960-ih radio je već s mnogim glazbenicima. Najduža mu je suradnjia bila s Davidom Bowiejem s nekoliko prekida, a od produkcije i aranžmana Bowiejeva singla iz 1968. „In the Heat of the Morning“ / „London Bye Ta-Ta“ do izdanja Blackstar 2016. Visconti je producirao i povremeno muzicirao na mnogim Bowievim albumima.
Svirao je bas na albumu Davida Bowieja iz 1970. godine „The Man Who Sold the World“. Od 2015. godine obišao je Veliku Britaniju, Japan i SAD s Bowieovim cover bendom Holy Holy, svirajući album u cjelini i druge rane Bowiejeve klasike, zajedno s originalnim bubnjarom albuma Mickom Woodmanseyem i drugim poznatim glazbenicima, uključujući i pjevača Glenna Gregoryja i gitarist James Stevensona.
U septembru 2016. godine Sveučilište Kingston otvorilo je Visconti Studio, snimateljski studio zasnovan na „tape-based recording“ u partnerstvu s Viscontijem, Britanskom knjižnicom i Muzejem znanosti.
Viscontijev rad na Blackstaru naveden je u nagradi Grammy za najbolji inženjerski album, neklasičan, a njegova produkcija Djina Djina Angelique Kidjo navedena je u nagradi Grammy za najbolji album suvremene glazbe u svijetu.
Uz vrhunsku produkciju što je surađivao i radio na albumu „Live in Dangerous“ grupe Thin Lizzy, radio je sa mnogim glazbenicima raznih žanrova u glazbi, a najviše Rock orijentacije poput već nevednog David Bowie-a, pa preko T. Rex-a, Moody Blues-a, Gentle Giant, Strawbs, Ralph McTell, Tom Paxton, Hazel O’Connor, Sparks, Kristeen Young, Morrissey, Richard Barone, Afraid of Mice, Alejandro Escovedo, Kaiser Chiefs, Prefab Sprout, Holy Holy, Badfinger, Mary Hopkin, Phillip Boa, The Move, Paul McCartney i Wings.
U sljedećoj kolumni o 200 najznačajnijih uživo albuma u povijesti rocka čitajte o albumu „Made in Japan“ iz 1972. godine od grupe Deep Purple koji je sama povijest uživo odsviranih albuma.
U Splitu, 2. januar 2021.
Love&Peace
Dodaj komentar