MediaSfera
Piše: Milica Cincar-Popović
Foto: Pixabay
Evropljani su zatvoreni po svojim stanovima. Evopljani putuju po celom svetu. Evropljani žive na egzotičnim destinacijama od novca koji, kao nezaposleni, dobijaju od svojih država u izolaciji. Evropljani ostaju bez posla i primanja, jer je korona ukinula njihovu delatnost. Svi smo Evropljani, ali živimo u različitim stvarnostima.
Kada izađem iz stana, koristim invalidska kolica, a za to mi je potrebna pomoć. Potrebno je i da imam gde da odem; na posao i u prodavnicu ne moram. Od početka 2020. godine, izašla sam iz stana možda 4-5 puta. Kad sam izašla šesti put, otišla sam 11 018 kilometara daleko, vazdušnom linijom.
Aerodromi traže da PCR test ne bude stariji od 24 časa, što znači da vize, smeštaj i avionske karte treba kupiti pod rizikom da sve propadne ako se na dan puta ispostavi da je test pozitivan. Za svaki slučaj, uradila sam i test na antitela iz krvi. Rezultati, naravno, moraju biti na engleskom. Uz sve to, imala sam i vrlo konkretno pitanje – kako ću do toaleta u avionu, kad ne mogu da hodam, a let traje 12 časova?
Bila bih postavila to pitanje službi za informacije beogradskog aerodroma, da se iko javljao na telefon. Postavila sam ga udruženju invalida, ali nisu mogli da mi daju odgovor, još nisu imali takav slučaj. Zašto bi invalidi iz Srbije uopšte putovali, i to tako daleko, i to još u vreme korone? Ko u Beogradu ne može da hoda nije u stanju ni u prodavnicu da uđe, jer retko koja ima rampu, a kamoli da se švrćka preko okeana. Pitala sam i medicinske radnike koji se bave invalidima. Od njih sam dobila vrlo zanimljive savete – od ideje da stavim pelenu i da ne pijem vodu tokom puta, do predloga da ugradim kateter.
Na svu sreću, imam prijatelja pilota, kapetana velikih prekookeanskih letova, koji me je uputio šta treba da uradim. U Srbiji se ionako sve rešava preko ličnih poznanstava. Rešenje je bilo jednostavno – samo je trebalo mejlom obavestiti avio kompaniju kojom ću leteti da imam specifičan problem. Kompanija je avion snabdela specijalnim malim kolicima koja nisu deo uobičajene opreme avona, već se dodaju na zahtev. Odgovor koji mi je stigao elektronskom poštom je dokument na koji sam se pri svakom presedanju pozivala, kako bih proverila je li sve obezbeđeno, pre nego što se ukrcam.
Beogradski aerodrom nije vrveo od putnika, ali nije bio ni prazan. Odmah sam primetila da svi aerodromski službenici uredno nose maske i rukavice, što se za putnike baš i nije moglo reći. Čekala sam let za Istanbul, gde je tebalo da prsednemo. Putnici su bili Rusi i nešto manje Turaka, Srbe nisam zapazila. Dok su sve žene imale masku i nosile je po propisu, mnogi muškarci su je držali ipod nosa, a nekima je čak visila oko vrata. U avionu su putnici sedeli jedan do drugog a ne naizmenično. To jedino nije bio slučaj u biznis klasi, koja je bila prazna. Inače, karta za biznis klasu je za oko 150% (dakle, puta 2.5) skuplja od karte za ekonomsku klasu, ali su pogodnosti brojne. Na primer, možete da koristite wi-fi i ne dolazite u opasnost da se zarazite.
Aerodrom Kemal Ataturk je ogroman i tu je moj hendikep počeo da pokazuje svoje dobre strane – službenik aerodroma me je na električnim kolicima provozao kroz sve kontrole i ubacio u avion kojim ću leteti narednih 12 sati. Za 30 minuta smo obavili procedure za koje bi bilo potrebno bar dva sata. Hvala bogu, i mi u srpskom jeziku imamo reč „bakšiš“, pa sam razumela šta mi čovek traži.
Nagoveštaj postojanja sasvim drugog sveta od onog koji se ukazuje prosečnom Evropljaninu, ukazao se tu, u avionu za Indoneziju. Na okolna sedišta su počeli da se smeštaju lepi, mišićavi ljudi, vrlo nonšalantno obučeni, ali opremljeni najmodernijom tehnologijom. To su internet nomadi koji su često i joga učitelji i praktikanti zdravog života, čija je domovina cela planeta. Sa tom ekipom nema problema u komunikaciji, jer je engleski jezik na kome rade i svi ga tečno govore. Iskoristila sam let da, zavaljna u sedište kao iz svemirskog broda, pogledam novi film o Meri Popins. Šta da vam kažem – da nije prvog filma s divnom Džuli Endruz, verovatno bi mi se ovaj sa Emili Blant dopao. Ali, samo je jedna Meri Popins, ne može ih biti dve.
Ostalo vreme sam jela i spavala, ušuškana u antialergijski jastuk i pokrivač, dok je avion prolazio kroz vremenske zone. Kad smo iz noći ušli u dan, ispod nas su se ukazale indonežanske vode prošarane ostrvima prekrivenim tropskom šumom, a oko nas – šareno nebo. Prolazili smo kroz slojeve različitih boja, bez ijednog oblačka: ružičaste, plave, zelene, ljubičaste… Sada je monsunski period, pa je u svakoj od tih boja bilo i sive.
Masku sam imala na nosu i ustima svo vreme leta, ali mi nije smetala. Na ulazu u avion smo dobili higijenske vrećice sa antiseptikom, osveživačem i maskama, koje sam menjala na svaka 2-3 sata. Ubrzo nakon što smo se iz šarenih slojeva spustili u predeo običnog, bezbojnog vazduha, sleteli smo u Džakartu, grad cveća, vojske i moderne arhitekture.
Dodaj komentar