Muzika

“Otmica iz saraja” u izvođenju Opere Sankt Peterburga na sceni Madlenianuma

MediaSfera

 

 

Jedno od najboljih muzičkih pozorišta u Rusiji Državni kamerni muzički teatar Opera Sankt Peterburga nastavlja svoju turneju u Srbiji. Posle dve predstave “Nasilje nad Lukrecijom” Bendžamina Britna, u Operi i teatru Madlenianum 15. i 16. novembra izvešće Mocartovu “Otmicu iz saraja”.




 Lirska komedija u dva čina Otmica iz saraja je prva nacionalna opera napisana u stilu zingšpila i do danas se smatra najstarijom operom na nemačkom jeziku. Žanr zingšpila, to jest vesele predstave sa muzikom, bio je rasprostranjen u Nemačkoj i Austriji krajem XVIII i početkom XIX veka. Radnju prate dijalozi, a arije razotkrivaju osećanja junaka. Melodiku austrijske i nemačke narodne pesme prate brzi dijalozi, izraziti i intonaciono bogati rečitativi.

Mocart je ovu operu komponovao u vreme ženidbe Konstancom Veber. Kompozitorov otac je bio protiv tog braka… Situacija je razrešena u trenutku: Mocart je oteo Konstancu iz kuće njenih roditelja. Oženio se njome tri nedelje posle premijere opere. To je bio najsrećniji period Mocartovog života, što se odrazilo i na njegovu muziku. Osim toga, glavna junakinja opere se zove isto kao kompozitorova buduća supruga.

U ovoj bajkovitoj priči radnja se dešava u Turskoj. Zaplet se vrti oko heroja Belmontea, koji uz pomoć vernog sluge Pedrila pokušava da spase svoju dragu, Konstancu, iz saraja turskog paše Selima. U muzičkim krugovima, za ovu operu vezana je anegdota u kojoj je car Jozef Drugi, koji je inače naručilac ove opere, nakon izvođenja prišao Mocartu sa žalbom da je ta muzika suviše fina za njegove uši i da sadrži u sebi previše nota, na šta mu je Mocart odgovorio da nota ima taman onoliko koliko je potrebno. Poslednji put je ova opera izvođena pre 62 godine u Narodnom pozorištu u Beogradu.

„Mocartova opera koja se izvodi u Madlenianumu nam pruža mogućnost da pokažemo izuzetne vokalne sposobnosti članova naše trupe. Naš izbor je i uslovljen upravo tim kontrastom. Otmica iz saraja je veoma interesantno delo u kome zapažamo donekle naivne iluzije o Turskoj koje su bile tipične u Mocartovo vreme. One su prisutne i u našoj predstavi, ali ih ne ističemo u prvi plan, iako u životu nemamo baš mnogo prilike da se razonodimo i osmehnemo… “ istakao je osnivač i stalni umetnički rukovodioc teatra, nacionalnalni umetnik  Rusije Jurij Aleksandrov koji je režirao obe predstave, na konferenciji za medije u petak.

„U složenom lavirintu predstave gledaoci će videti privlačnu i veselu priču o dogodovštinama mladog zaljubljenog para u bajkovitoj i nepredvidivoj Turskoj XVIII veka, ali i lirsku pripovest o složenim međusobnim odnosima Mocarta i njegove žene Konstance, o sudbini genijalnog stvaraoca i njegove supruge koji igrom slučaja postaju učesnici predstave“, kaže Jurij Aleksandrov, reditelj predstave.

 Povodom izbora predstava reditelj je dodao “Mada je naše gostovanje povodom 75-godišnjice Pobede nad fašizmom, pred dolazak ovamo pomislio sam da srpskoj publici treba da podarimo ne samo Britnovu dramu koja je kompozitorova reakcija na događaje iz Drugog svetskog rata, već i komičnu operu koja će nam omogućiti da, bar na kratko, zaboravimo na svakodnevne probleme. Zato smo odabrali upravo ove dve opere!”

Kako se ovo gostovanje u Srbiji dešava u izuzetno složenim okolnostima, Opera Sankt Peterburga, kao i domaćini u Srbiji su učinili sve da do turneje dođe. Prvi čovek Opere iz Petrograda je istakao da ceni poštovanje i ljubav koje osećaju svaki put u kontaktu sa srpskom publikom.




“Više puta sam napominjao da su ljudi u Srbiji veoma duševni i obrazovani. Zato ovdašnja publika uvek dobro razume sve naše namere. Čini mi se da srpska publika podseća na lenjingradsku. Ne na peterburšku, već na inteligentnu lenjingradsku publiku i to je još jedan razlog što uvek dolazimo u Srbiju sa ogromnim zadovoljstvom.”



Vodovodska 187 L

PTICE NA UZGLAVLJU

Jedna od mnogih

(Post) istina (post) demokratije

22. Beogradski festival igre

Kategorije

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .