MediaSfera
Piše: Milica Cincar-Popović
Foto: Pixabay
Lepa strana sveta. Koja je to strana, u stvari? Gde je, kada nas toliko ružnog okružuje? Lepota je harmonijja. Nije poteban čovek da napravi lepotu; ona je tu, u samoj suštinii postojanja. Ružno nastaje kad se odstupi od suštine.
Čovek je uništitelj, znamo to, ali nije jedini. Najezde skakavaca ili onih tropskih mrava takođe unište sve pred sobom, pa se priroda oporavi. Čovek ide dalje. Čovek jedini uništava sopstveno potomstvo. Posledice njegovog uništavanja su trajne.
U protekloj sedmici beogradsko svratište za decu objavilo je kako su potukli rekord – u jednom danu im se javilo preko 100 dece. Mnogi ne znaju šta su svratišta za decu. To su ustanove u koje nezbrinuta deca mogu da dođu da se ugreju, nahrane, okupaju, obuku i nešto nauče. Gde žive ta deca? Po šahtama, ispod mostova, u čatrljama bez struje i vode… Uz objavu je bila objavljena slika brata i sestre koji se celog dana, ni u jednom trenutku, nisu odvojili jedno od drugog. On ima oko 6-7 godina, ona oko 4-5 i on nju čvrsto grli; brine se o njoj, stariji je.
Iz kakvih su porodica deca koja dolaze u svratište? Ima tu raznih priča. Zajedničko im je jedino to, da se o njima niko ne stara. Niko se ne oseća odgovornim. To nije problem koji se može rešiti tako što neka lokalna poznata ličnost udeli donaciju domu u Zvečanskoj. Tako se ne pomaže, tako se tuđa nesreća koristi za sopstvenu reklamu.
Ima jedan drugi način, kako bi ovaj problem mogao da se ublaži, a to je, da se svaki pojedinac oseti lično odgovornim.
Ispričaću vam jednu priču.
Kad je moj mlađi sin bio u nižim razredima osnovne škole, njegovoj drugarici iz razreda, koja nije imala oca, majka je obolela od raka i morala je hitno da se operiše. Učitelj je sazvao roditeljski sastanak, na kome je predložio da se devojčici, koja bi tokom mamine rehabilitacije morala da ode kod rodbine na selo u kome nema škole, toleriše nedolazak na časove, te da joj se na kraju godine poklone prelazne ocene. Složili smo se, naravno, ali sam ja dala i drugi predlog: pošto smo svi bili komšije, da svako od nas preuzme brigu o toj devojčici na po nedelju dana, tako da ona može i dalje redovno da ide u školu. Predložila sam i da napravimo fond u koji bi svako ubacio po koju paru za nju, da joj se plate računi za stan i, uopšte, za sve što bi moglo da iskrsne. Šta mislite, kako su drugi roditelji reagovali na moj predlog?
Kao da se sam Nečastivi među njih spustio!
Zagraktali su na mene jednoglasno, svako je imao bar po 3 razloga zašto nikako ne bi mogao da se prihvati te odgovornosti; da su bili hrabriji, još bi me i istukli. Bilo je onako kako je učitelj predložio. Na kraju se sve dobro završilo. Majka se oporavila i devojčica se dogodine vratila u školu. S modricama na duši, od straha za život svoje mame ali i svoj, od spoznaje da može da ostane sama, sa besmislenim poklonjenim dvojkama i trojkama u knjižici koju su pre i posle toga punile samo petice. Mada bi, da je moj predlog prihvaćen, ta devojčica danas bila borac za čovečanstvo, osoba koja zna da je čovek čoveku prijatelj, spremna da se brine o svojoj socijalnoj zajednici kao što se i zajednica brinula o njoj. Jednom rečju – rodoljub. Ne znam šta se sa tom devojčicom desilo i šta sa radi, ali znam koju je lekciju naučila – da je čovek čoveku vuk i zato, u se i u svoje kljuse.
To što čovek radi sa svojom decom, čini i s prirodom. Biljne vrste su svedene na stoti deo onog varijeteta koji je postojao pre 200 godina. Zato danas niču banke semena, u kojima se seme autohtonih vrsta skladišti tako da i posle hiljadu godina, ako se nakvasi može da proklija. Te banke vode i održavaju entuzijasti, ali na svu srću, ima ih na svim kontinentima.
A svo zlo i sve ružno, nastaje onda kad se ne poštuje suština. Ako pijemo vodu jedne reke, suština je da njena voda ostane pitka, a ne da gradimo po njenim obalama i izručujemo otpad u nju. Jer, kada se suviše zagadi, život na njoj će postati nemoguć, a one građevine – grobnica. Ili, suština grada je u komunikaciji. Bez nje, grad postaje samo gomila gusto zbijenih selendri. U našem slučaju, to su selendre po kojima lutaju nezbrinuta deca. Šta će biti s njima kad odrastu? I koliko njih će da odrastu?
Evo još jedna istinita priča, od pre neki dan. Moja prijateljica koja je gerantodomaćica nije mogla da uđe u stan svoje korisnice, jedne stare bake. Niko nije otvarao vrata, iako je ona lupala i zvonila. Sve se na kraju dobro završilo, došao je bakin staratelj sa rezervnim ključevima, ali znate li kako je komšiluk reagovao?, Počeli su da viču na moju prijateljicu što lupa u vrata i pravi buku u 8 ujutru. Niko se nije ni zapitao šta je s bakom, dovoljno se ona naživela.
E pa, znate šta?
Nevidljiva je lepa strana sveta takvima.
I ta strana nije tamo negde preko okeana, nego je svako vidi u onoj meri u kojoj mu je sopstveno delo osvetli. Zato zaista, zaista vas molim – menjajte svet oko sebe. Svako, lično. Ne menja se svet kukanjem i sarkastičnim opaskama. Svet se menja dobrim delom. A za dobro delo u svakom, pa i najskromnijem životu, ima prostora.
Pogledajte i videćete ga.
Dodaj komentar