MediaSfera
Piše: Jovana Ješić
Pre jedno deset godina dobila sam gušenje, nisam mogla da dođem do vazduha, mama i tata su otvorili vrata od terase i stavili me tu i meni je bilo još gore. Mama me je držala dok je tata uključivao ventilator.
Na zvuk ventilatora sam smogla snage da se okrenem ka njemu i bilo mi je lakše.
Sledećeg jutra se situacija ponavlja, izlazak na terasu, na “svež” vazduh mi nije pomogao, ali ventilator jeste.
Kada smo se svi pribrali, moji su odlučili da me odvedu kod lekara i nakon što su mi pregledali pluća i odradili još neke testove lekari su nam saopštili da je to alergija, na šta ne znaju dok ne uradim alergo test.
Nakon krvavih tačkica na rukama dolazi doktorka i saopštava mi da sam alergična na grinje, prašinu, ambroziju, polen, travu i na maltene sve što se može naći u prirodi. Moji me od tog dana nisu vodili u prirodu, šetnju Košutnjakom je zamenila šetnja popločanim ulicama.
Alergija nije nestala, gušenja su postala sve učestalija, ali tu su bili lekovi.
Posle par godina sam počela da odlazim u prirodu, tamo nije bilo ni kijanja, ni suznih očiju, a ni gušenja.
Tada sam shvatila da sam alergična na Beograd.
U Beogradu mi smeta i ambrozija, i polen, i lipa, i košenje trave, dok u prirodi nemam problema sa disanjem. Sada kada sam to shvatila pokušavam da kad god je period cvetanja u Beogradu, ja odem negde. Ali pošto to nije uvek moguće, onda ostajem zatvorena u kući sa tonom maramica – za suze i za kijanje.
Jovana Ješić
Dodaj komentar