MediaSfer
Piše: Milica Cincar-Popović
Foto: Pixabay
Iz opservacije koja sledi izuzet je fenomenalni Radio 202 sa svojom nepoklebljivom ekipom, jer se u dorćolskoj rupi u kojoj živim njihov signal često gubi. Ovo je zapažanje nekoga do čijeg stana teško dopiru programi Olge Kepčije.
Gledala sam reprizu razgovora s jednim vedskim astrologom, koji objašnjava kako se Zemlja u periodu 2012-2033. godine nalazi u „periodu između perioda“, tokom koga „vreme stoji, dok se stari društveni, politički i finansijski odnosi raspadaju, kako bi mogli da se uspostave novi“. Nazvao je ovaj period, tj. zastoj, „vreme autsajdera“. Najmračniji deo ovog perioda, u kome sve što treba da nestane pomahnitalo igra svoj predsmrtni ples a novo se još uvek ni ne rađa, traje oko dve godine: 2020-2022.
Intervju je snimljen oko godinu i po dana pre nego što se pojavio KOVID 19. Potom se u istoj emisiji pojavljuje astrollog zapadne škole, koji iznosi isto što i njegov indijski kolega. I jedan i drugi napominju kako se situacija ne sređuje sama od sebe završetkom 2033. godine (jer čovečanstvo do taba ima pozamašne mogućnosti da nestane u ratovima i bolestima, degradira na nivo pećinskog čoveka i sl), već da svi osvešćeni ljudi imaju zadatak da neprestano i na svakom mestu osnažuju principe jedinstva i harmonije sa planetom i duhovnog, duševnog i telesnog napredovanja.
Iskreno se nadam da ovo ne znači kako do 2033. godine u našoj zemlji neće doći do poliitičkih promena. Računam da je ovde taj mračni period počeo ranije, u proleće 2003. godine, pa će ranije i da se završi. Ali danas sam, zaista, primetila nešto što zapravo odavno traje i sledila sam se. Kao da mi je neko onu anesteziju za zube ubrizgao u vrhove prstiju.
U pitanju je radio. Kad pišem nešto ozbiljno, puštam muziku po svom izboru. Ali, dok radim stvari koje ne zahtevaju tako duboku koncentraciju, radije slušam radio, koji prati aktuelni trenutak kroz vesti, ali i kroz izbor muzike. Danas sam shvatila da već dve ili tri godine slušam samo strane radio stanice. Domaće su mi naravno podjednako dostupne, ali kad god krenem da ih „vrtim“, sa domaćih se čuje ili nešto iz doba moje mladosti, ili neke nove domaće šablonke pesmice. Tako je bilo svojevremeno u zemljama SSSR-a. Ljudi nisu imali pojma šta se na svetskoj sceni urbane kulture dešava. Čak nisu bili ni svesni svoje neobaveštenosti, jer su domaće produkcija i ponuda bile velike. Svi ti domaći kulturni proizvodi su bili štancovani, šablonski, jer je bilo opasno razlikovati se, a unosno biti mediokritet.
Zadatak radija je da prepoznaje nove hitove i upoznaje svoje slušaoce s njima. Slušati muziku po svom izboru znači biti pasivan, na sigurnom terenu, biti u svojoj auri. Slušati radio znači biti aktivan, živ i biti u velikom društvu drugih slušalaca. Dakle, ako taj kome je uloga da prepoznaje nove hitove, pušta muziku od pre 30 godina, onda vreme stvarno stoji. A čovek ne može da stagnira. Ako se ne razvija, onda propada.
Ne pada mi na kraj pameti da tvrdim kako je poznavanje urbane kulture neophodno za lični napredak Nije. Ali neophodan je lični izbor. Da bi se razvijao u životu, čovek mora sam da bira svoj put. Njegov izbor može da bude odbacivanje novih trendova, zašto da ne. Ali, to mora da bude njegov izbor, njegova namera!
Neću da ulazim u to kako je došlo do ovakvog izbora muzike i zašto tonski urednici ne prate svetsku scenu. Mene zanima nešto drugo – zašto moji prijatelji to gutaju? Slušate muziku sa „Jutjuba“? OK, ali zar vam ne nedstaju drugi ljudi, slušaoci i voditelj, zar vam ne nedostaje ta komunikacija? Ili ste se odlučili za stanice sa starim, dobrim hitovima? I nije vam dosadilo? Uf. Ako to nije dan mrmota, ne znam šta je. Na „Netfliksu“ za Srbiju se daje repriza „Dinastije“; možete da sašijete sebi i neku finu košuljicu ili žaket s naramenicama, pa da budete kompletno „u tonu“ sa muzikom s radija.
U svakom trenutku, svakom mišlju a kamoli delom, oblikujemo svet u kome živimo. Ja sam se delimično spontano, nesvesno, ali delom i namerno okrenula međunarodnoj kulturnoj sceni. Ipak, ne mislim da je to za primer. Moglo mi se, jer ne govorim samo srpski, ali mi nedostaje da na svom jeziku i sa svojim prijateljima razgovaram o muzici, knjigama i umetničkim idejama koje čine moj svet.
Ovo nije bilo kukanje, već opomena, da čovek ne sme da dozvoli sebi život u starom, prašnjavom plakaru. Ako nema dovoljno medija koji prate aktuelnu svetsku scenu, pretražujte sami! Tastature u ruke, pa da imamo o čemu da pričamo! Nije „već izmišljeno sve što se može izmislitii“ i nije ovaj svet ostao bez lepote. Ima je koliko ju je uvek i bilo, samo su se načini informisanja malo promenili, bar za sad. Evo kao dokaz, jedan video-spot iz 2018. Ima i novijih, ali za Stinga sam sigurna da ste čuli, znam da ga većina vas voli, a verujem da je mali broj onih koji znaju za ovaj (već dve godne star) hit.
Dodaj komentar