MediaSfera
Piše: Milica Cincar-Popović
Foto: Print Screen
Dva dana sam provela besomučno gledajući seriju „Gilmorove devojke“. Glavna junakinja je iritantna, emotivno defektna mlada žena koja živi u neredu, jede brzu hranu i ne poštuje nikoga, čak ni sebe. U stvarnom životu, kad biste imali posla s takvom osobom, verovatno bi vam ruka sama krenula da joj zveknete dva šamara, jer bi jedino to možda moglo malo da zaklati masku glupih viceva i napadnog ponašanja ispod koje se ona krije. Ili biste se, što je verovatnije, sklonili podalje i hvaliili Boga što se spasoste suludoga. U stvarnom životu. U seriji, ona je zvezda i miljenica malog grada u kome žive karikature.
Komercijalna serija ne samo da ne zahteva, već ni ne dozvoljava da se razvija psihologija svakog lika . Svaki lik je predstavnik jednog tipa, tj. manje ili više karikiran. Razlog zbog koga sam dva dana povela gledajući zanatski odlično izvedenu splačinu je bio moj pokušaj da shvatim na koji način je gledaocu anksiozna osoba predstavljena kao model s kojim je poželjno poistovetiti se. Ona je „iznad“ svog elitnog građanskog porekla i obrazovanja svojih roditelja koje, međutim, želi za svoju kćerku. Dakle, vrlo pogodna da bude model iskompleksiranom malograđaninu koji će rado da prezire ono što nije, ili neostvarenom čoveku. Ok, to je komercijalna serija, koja ne vaspitava svoju publiku, već joj podilazi. Nisu „Netfliksove“ serije kreatori socijalnih grupa, već su samo roba koja se tim grupama nudi.
Ali, ima ovde nešto opasno. Privlačnost glavne junakinje ove serije – ono što kod drugih likova izaziva simpatije za njene mane – dolazi od njene infantilnosti, koju održava tme što se postavlja kao (mlađa?) drugarica svojoj kćerki. E sad, zašto je ovo opasno? Pa, zato što među svim bićima, pa tako i kod čoveka, deca dobijaju zaštitu i vođstvo svojih roditelja, sve dok ne postanu zreli za samostalan život. Znači, serija pokazuje svojim gledateljkama kako je vrlo simpatično da budu lenje i neškolovane sve dok su mlade i lepe, kao i da deca služe tome da se produži sopstvena mladost.
Kad to jednog dana više ne bude moguće, takva žena postaje parazit (verovatno na grbači iste te dece, pretpostavljam) i to, s obzirom na karakter, krajnje nesimpatičan parazit. Uz to, pošto u njenom životu, od poslovanja „na šarm“, pa do praznog frižidera i stomaka napunjenog brzom hranom, nema apsolutno ničeg što nije zasnovano na mladosti i zdravlju, taj život će jednog dana (čak i ako deca podmetnu grbaču), postatii i neproduktivan i neprijatan. Odnosno, u svojoj 55. godini, takva žena će biti odličan kandidat za samoubistvo. Samo je kukavičuk može odvratiti.
Pa dobro, ako se ljudi masovno i halapljivo pune proizvodima samoubiačke subkulture, zašto su se onda tako uplašili epidemije, da se zatvarju u kuće i kriju iza maske? Mislim, ako život gubi smisao kad se energija utiša, ili se izgube seksualni atributi, pa u čemu je onda smisao daljeg postojanja u izolaciji? Hoću da kažem, ako se neko poistovećuje sa Lorelaj Gilmor, što se sad ne ubije, nego se muči i životari na neodređeno vreme?
Ne mislim ovo stvarno, već hoću da ukažem na veoma prsiutan uzrok depresije, kao i na retortu u kojoj se fabrikuje. Zato sam dva dana provela drogirajući se serijom „Gilmorove devojke“. Da li je anksiozno i depresivno društvo posledica civilizacije koja je spontano krenula pogrešnim tokom otuđenja čoveka od njegove suštine i prirodnog sistema vrednosti, ili je ono nastalo planski? I ko bi bio autor tog plana, i zašto?
Teorije zavere. Pre nego što sam se privezala za kompjuter i „Netfliks“, pokušavala sam da se setim kad je počeo da se koristi taj termin „teorija zavere“, ali nisam uspela. Kod nas je nekad izlazio časopis za popularizaciju nauke „Galaksija“, koji se obraćao kreativnim, radoznalim umovima. Zatim je sredinom 90-ih pokojni Aleksandar Milinković, sa svojim metafizzičkim interesovanjima, pokrenuo časopis „Kosmos“. U ovim časopisima doticane su razne teme, pa tako i pretpotavka da je ljudska civilizacija nastala intervencijom (Denikenovih) vanzemaljaca. Ali, koliko se sećam, u to vreme nisu se pominjale teorije zavere i zaista ne znam kad se taj termin pojavio. Znam jedino da je taj termin, ma šta da mu je originalno značenje, idealna maska za gušenje inteligencije, baš kao što je i naivna „Netfliksova“ serija idealno sredstvo za štancovanje depresivnih žena.
Jednostavo je – ako vam kažem, npr. da je Mišel Obama muškarac, a Barak Obama gušter, pa tu tvrdnju nazovem „teorijom zavere“, onda će i sve ostalo što pod taj naziv udenem, zvučati podjednako suludo. Tako mogu da govorim o veoma važnim stvarima, a da one ostanu skrivene od pogleda inteligentnog čoveka, jer sam ih upakovala u fioku „teorije zavere“. Istovremeno, zaglupljujem ljude sklone inteligentnom razmišljanju, jer ih učim da je pametnije prihvatiti javno servirana tumačenja, nego ih diskutovati, budući da diskusija spada u „teoriju zavere“. Zato, predlažem nešto, makar zabave radi – ima više smisla nego gledanje „Netfliksovih“ serija, npr.
Izaberite nekoliko zvanično serviranih izjava i nekoliko „teorija zavere“ vezanih za istu stvar, pa ih podvrgnite jednostavnoj analizi: logično-nelogično, pro et contra. Možda već znate sve „rupe“ priča koje se zvanično serviraju, iz raznih oblasti, ali sigurna sam da ćete se iznenaditi kad budete videli koliko koliko su mnoge „teorije zavere“ održive. Recimo, znate li da se širenje epiidemije španske groznice bilo poklopilo sa uvođenjem visokih frekvencija radio talasa? Uporedite to sa danađnjom epidemijom KOVID 19, tokom postavljanja 5G mreže. Ili, ako vam se ne kopa, možete da pročitate i kako je tu paralelu napravio Artur Robert Firstenberg, autor koji istražuje uticaje elektromagnetnog zračenja na zdravlje.
Firstenbergov rad će vam zaokupiti pažnju bolje od „Netfliksove“ serije, to vam obećavam.
PROČITAJTE I:
Milica Cincar-Popović: Evropska kultura je kao i tango
Dodaj komentar