MediaSfera
Piše: Jasmina Vujadinović-Cvjetković
Foto: Aleksandar Jočić
–Mama, htela bih da budem oblak, uzviknu mala Sofija.
-Maco, šta ti je? Šššš. Hajde, spavaj“, nežno joj reče mama pričajući joj o polumesecu, koji namiguje deci kada idu na počinak.
Maja je misleći da je njena mezimica utonula u san, tiho zatvorila vrata. Sofija je tada hitro skočila iz kreveta, obukla omiljene plavo-bele kockaste bermude, žutu majicu (sa džepom u koji je ubacila zrikavce), obula zelene patike, dok je šarenu torbu “Sirogojno“ sa mobilnim telefonom prebacila preko ramena i stavila slušalice u uši, kako bi uživala u muzici “Nebeska menažerija“. Potom se uhvatila za krak polumeseca i za tili čas se našla na oblaku, debelom i mekanom.
-Zdravo, Ogi, ja sam Sofija. Da li si ti moj “bata“, koji će da mi bude “ulaznica“ za sva širom otvorena vrata?, procvrkuta Sofija dok ju je oblak, sa likom slončeta, velikom surlom nežno ušuškalo u svoje uho. Vreme je da deca spavaju, prošaputa Ogi. Ali, šta li je mislila pod “otvorenim vratima“?, zapita se dobroćudno slonče.
Kako ne znaš? Mislila sam na drveće i zelenu travu, šareno cveće i pčele, ptičice u letu, potočić koji žubori…I, taman kada je to izgovorila, sve je bilo oko nje – i pčelica Sara, i dživdžan Paja, i veverica Krcko, i kuca Njuško.
Nebom, kobaltno plave boje, jedva primetno mileli su beli prozirni oblačići, koji su se čas stapali u jedan, čas razdvajali. Tek toliko da zavaraju trag i otkriju, na trenutak, usnuli Mesec, koji je namigivao nekom radoznalom mališanu. Sofija je celu tu paučinastu kompoziciju tada prvi put videla izbliza, jer je bila hrabra i radoznala devojčica. Zato je i imala privilegiju da “krstari“ nebeskim svodom iznad Beograda, pod vođstvom ove čudesne družine.
Nebo je grad u malom. Posle ponoći, kada čuvari Zoo vrta, kao i bake i deke, utonu u dubok san, njihove životinje, jedna za drugom, u savršenom redu i tišini, penju se merdevinama ka Nebu. Posle kratkotrajne dobrodošlice, posedaju na obronke od oblaka i počnu da razmatraju svakodnevne probleme – koliko i kako se hrani životinjski svet, koliko je gladnih ili koji su životinjski rođaci u izumiranju.
-Nadam se da nećemo svi jednog dana proći kao mastadon, koji je bio sličan našoj vrsti a nestao je pre 14.500 godina, zabrinuto će slonica dok je grickala bananu.
-Ah, ne obazirite se na strahove moje drage ženice. Juče je dobila mejl od svog rođaka, inače azijskog slona iz Indije, koji nas obaveštava da su opet u migraciji zbog širenja ljudske populacije i potrage za biljnom hranom i vodom. Gde će završiti, Bog sveti zna, zamišljeno će afrički slon, koji potom surlom usisa vodu iz obližnjeg bunara i poče njome da se poliva. Ali, znate kako, žena je barem kod nas uvek u pravu, zar ne slonice moja?, upita nežno afrički slon svoju azijsku slonicu i, poljubi je.
Sofija je u dnu stola pažljivo slušala. Međutim, nije joj bilo jasno zašto se tako veliki slon plaši svoje žene. “Moja mama je glavna u kuhinji, ali tata je vođa parade“, šapnu Ogiju.
Njen drugar joj tiho objasni da azijski slonovi žive u krdima, dok ih predvodi najstarija ženka. Kada ugine, zamenjuje je ženka druga po starosti. Naravno, postoje i krda koja se sastoje samo od mužjaka, ali oni odlaze odatle gde su rođeni, najčešće do šeste godine života, reče Ogi i momentalno zaćuti, čim ga je tata slon specijalnim infracrvenim zvukom upozorio da mnogo ne “surla“.
-Kakav je to zvuk?, upita ga Sofija.
-Mogu ti samo reći da je izuzetno niske frekvencije i da ljudi nisu u stanju da ga čuju, odgovori joj Ogi.
U sledećem nastavku: Mesec Bucko
Dodaj komentar