MediaSfera
Piše: Tatjana Stepić Stošić
Foto: Duško Vukić
Vozim se tako busom 95, blokovi – Zeleni venac… Autobus skoro prazan…
Iza mene sede dvoje mladih. Par, pomislih, zaljubljeni su…
Htela, ne htela čujem razgovor. Vidim ih sa strane u staklu…
Tuga me neka stigla od njihove ljubavne konverzacije… Svako drži i miluje svoj telefon. Nijednom se za ceo taj put njihovi prsti i dlanovi nisu prepleli ni sreli…
Slikaju se… zajedno… namešteni osmesi, izbečili oči… Ni u tom slikanju glave im se ne primakoše….
Ne ide im… Prvo nezadovoljna slikom ona, pa on… bogme i posvađaše se… glasni… pade i poneka sasvim ružna reč… Ona nešto kucka nervira se, kaže ˗ Prazna baterija…
Pomislim, dušo, videla bi da ti je i srce prazno kad bi umela da pronađeš gde si ga zagubila...
On joj otima telefon uz nežnu konstataciju ˗ Glupačo jedna…
Zapitah se gde je ono vreme u kom nam u busu nije padalo na pamet da sedimo već smo se na zadnjoj platformi čvrsto držali isprepletenih ruku i usana bez daha i reči…Vreme kad smo se zenicama upijali, stalno željni jedno drugog…
Ne znam, hoću da verujem da je i ovo čemu sam bila slučajni svedok, ljubav, samo ja u ovom mom preraslom uzrastu to ne umem da razumem… zaista hoću da verujem da ljubav ima razne oblike, jer ako ovo nije bila ljubav, zaista bi tužno bilo….
Tatjana Stepić Stošić
Slete
Dodaj komentar