MediaSfera
Piše:Milica Cincar-Popović
Foto: Aleksandar Jočić
Pretpostavljam da je čitaocima ove kolumne izlišno ukazivati na značaj kulture ili štetnost rijalitija, te bi bilo besmisleo kad bih sad nastavila o tome. Problem je što oni koji znaju zašto bez kulture nema ni čovečanstva, onima koji to ne znaju svoje uverenje ne mogu da dokažu, čak ni kad bi jedni s drugima komunicirali telepatski. Te dve kategorije žive u različitim svetovima i različiti sistemi vrednosti su u njima delatni i vodeći.
Kad bolje razmislim, ako o ulaganjima u kulturu odlučuju ljudi koji ne znaju čemu ona služi pa prema tome ne mogu ni da je prepoznaju, onda je manja šteta da ne finansiraju ništa, nego da daju novac u pogrešne ruke i zapravo finansiraju nekulturu. Kič je po definiciji kopiranje spoljašnih obeležja već etabliranog dela kulture, bez poimanja njegove suštine. Npr, Mona Liza na poklopcu bombonjere, reprodukcija Tarnerove slike iz kalendara u pozlaćenom baroknom ramu, figura balerine kao postolje lampe, fabrička imitacija kovanog gvožđa na imitaciji stilskog nameštaja presvučenoj u mikrofiber, ili citati velikih umova sa pravopisnim greškama, silikonske proteze, tj. veštački delovi tela kao atribut lepote i prenošenje motiva srpske majke sa udovice kneza koji je poginuo u boju, na udovicu kriminalca upucanog u sačekuši.
Kad već pomenuh citate, verovatno većina vas zna za onu čuvenu misao Marka Tvena: “Ne raspravljaj se nikad sa glupim ljudima, jer će te spustiti na svoj nivo, gde će te pobediti svojim iskustvom (na tom nivou)”. U istinitost ove tvrdnje sam se uveravala godinama na teži način. Kolike silne glupake sam obradovala dozvolivši im da me razbesne! Ne znam gde mi je bila glava i kako sam uopšte mislila da npr. neko ko misli da govori “srBskim” jezikom jer je veliki SrBin, može da shvati kako negiranje glasovnih promena nije čuvanje nacionalnog obležja, već baš naprotiv, negiranje sopstvenog jezika, pa samim tim i svoje nacije.
Zaista, navala kiča u svim oblastima je tako silovita, da bi trebalo pored ministarstva za kulturu osnovati i ministarstvo za borbu protiv kiča. Pošto ne vredi stalno čekati da neko drugi nešto uradi, predlažem da, za sada, svako ko uviđa značaj kulture za naciju i koliko je situacija u Srbiji alarmantna, izabere bar jednu oblast u kojoj će jasno ikazivati svoj stav i neće dozvoliti nikakvim društvenim konvencijama da ga “poklope”. Recimo, ja ne dozvoljavam da se u mom prisutvu prepričavaju rijaliti programi. Ali ne dozvoljavam ni još nešto.
Mislim da nema gore i opasnije stvari od svih koje su se kao krpelji zakačile za naš svakodevni modus vivendi, od potrebe da govorimo uvredljivo i s nepoštovanjem o sopstvenoj naciji, tj. o sebi i svojim sunarodnicima. Znate ono: “mi smo lenji”, “mi smo nedisciplinovani”, “mi smo primitivni” itd? To čak nije ni potreba, nego stvar nekog glupog lažnog intelektualizma, lažne mudrosti, čega li. Pa normalno da će se čovek koji je na poziciji da upravlja drugima – u firmi, u školi, u vladi – ponašati bahato i bez poštovanja za svoje podređene ili one o kojima treba da se stara, ako misli da ima posla sa bagrom! A zašto bi mislio drukčije, ako i sami podređeni misle da su bagra?
Kada sam posle gimnazije krenula na fakultet, otac mi je rekao da sada svi treba da mi persiraju, i kolege i profesori, jer se akademski građani odlikuju time što se međusobno poštuju. Meni je to bilo smešno, ali nisam prokomentarisala već samo klimnula glavom, jer sam bila navikla na povremena čudaštva mog oca, kao da ih je istresao iz nekog ruskog romana. On je često u govoru koristio aorist, nikada ništa nije jeo prstima, čak ni pitu, i nikad u životu nije opsovao jer je imao dovoljno reči da iskaže sve misli, stanja i osećanja.
Akademsko persiranje je osamdesetih godina prošlog veka u Srbiji bilo demode i ja sam verovala da je to normalno, da je to odlika savremenog društva. Šta mislite, koliko je bilo moje zaprepašćenje, kad sam doživela da mi se u Nici ne samo profesori, već i moji vršnjaci i kolege, obraćaju na “Vi”! Tada sam počela da posmatram postoji li veza između samopoštovanja nekog čoveka i odnosa drugih prema njemu. I videla, savršeno jasno, da postoji.
Ako sam sebe ne poštuješ, sigurno te neće ni drugi poštovati. Tada, pre više od 30 godina, odlučila sam i još nešto – da nikome ne dozvolim da me zaroza na svoj nivo, makar delovala kao čudak. I, doživela sam isto šo i moj otac: ljudi mi se nisu usprotivili zato što ne igram njihovu igru, čak ni oni koji su bili 2-3 puta stariji od mene, već su počeli da poštuju mene i moj integritet.
Ja sam Srpkinja. Kad kažem “mi”, mislim na nas, Srbe – suveren, hrabar, lep i inteligentan narod. Ne znam zašto neko radije sebe poistovećuje sa bagrom, ali znam da se takve stvari čine nesvesno. Ljudi ne razmišljaju o većini svojih postupaka i uverenja, već ih jednostavno usvoje zato što je to model koji im se pruža svakodnevno. Pa dobro, ako je u pitanju nešto bezvezno – način kuvanja kafe i sl, to stvarno može da se usvoji i primeni po automatizmu, vrlo važno. Ali mišljenje o sebi i svojim sunarodnicima? Aman bre, ko se normalan poistovećuje sa šljamom, umesto sa biserom!
Ne možemo preko noći da promenimo odluku vlade da zanemari kulturu. Ali možemo, bukvalno preko noći, da ukinemo nekulturne oblike ponašanja. Odatle se počinje; tako se uspostavlja novi model, ne vidim kako bi drukčije. Zato, za početak – da se niko nije usudio da mi uputi rečenice tipa: “Mi nismo za bolje”; “Sa nama mora tako”; “Mi smo primitivan narod” i sl! I pozivam vas da se i vi svi postavite tako. Matematika je vrlo jasna: smanjiti broj onih koji prihvataju kič i šire nacionalni kompleks niže vrednosti, a povećatii broj onih koji ni u kakvim okolnostima ne pristaju na kič, ali zato poštuju sebe, svoje poreklo, svoje bližnje.
Dodaj komentar